Položaj sekularne i biblijske drame u hrvatskom i međunarodnom kazalištu

Rajmund Kupareo, Prebivao je među nama, Citadela libri, 2019.

• Tri drame - Porođenje ili tko je dostojan milosti Kristove, Muka Kristova ili za koga je pravednik raspet te Uskrsnuće ili što nas doista može uvjeriti autora Rajmunda Kuparea objavljene su u izdanju nakladničke kuće Citadela libri, koja se fokusira na objavljivanje djela u skladu s načelima ljepote, dobrote, pravednosti i svetosti u umjetnosti. Glavna urednica izdanja, Sanja Nikčević, donosi kratak povijesni pregled razvoja kazališta te iscrpnu analizu i teorijski okvir za tri spomenute drame. Sve su vezane uz život Isusa Krista, a u svojoj analizi autorica želi ukazati na to da su duhovnost i svetost temelji kazališta.
  
  Prema njoj, kazalište je te vrijednosti izgubilo tijekom 20. stoljeća, kada je postalo prvenstveno sekularno, a glavne su se teatrološke teme okrenule filozofskim traganjima za životnim smislom. Nikčević tvrdi da takve teme više nisu zanimljive publici koja žudi za klasičnim dramama i doživljavanju katarze. U teorijskom uvodu stoga iznosi tvrdnje kojima dokazuje nekoliko teza, poput toga da je svetost izvor europskog kazališta, da prikazanja (što su i ove drame) nisu nadvladani relikti prošlosti, da su duhovne teme najčešće u vremenima kriza te da su Kupareove drame, o kojima je ovdje riječ, kvalitetna dramska djela.

  Autor drama hrvatski je dominikanac i svećenik Rajmund Kupareo. Rodom iz stare plemićke obitelji s otoka Hvara, pisao je na hrvatskom, latinskom, češkom i španjolskom jeziku. Za vrijeme Drugog svjetskog rata odlazi iz Hrvatske te nakon boravka u više europskih zemalja odlazi u Čile, gdje ostaje sljedećih 20 godina i ostvaruje uspješnu karijeru. Najčešće je pisao religiozne i domoljubne pjesme te je uvršten u više od 30 antologija hrvatske poezije. Uz drame je pisao i teorijska djela o kazalištu.
  
  
  
  Tekstovi njegovih drama preuzeti su iz izdanja Prebivao je među nama (Dominikanska provincija, Zagreb, 1985.) te prikazuju tri prizora iz Isusovog života. Te se drame mogu svrstati pod prikazanja, srednjovjekovni žanr s temama iz Starog i Novog zavjeta, a najčešće opisuju Isusovu muku. Ono što je navedeno kao drugačije i inovativno u odabranim dramama jest prikazivanje radnje kroz tzv. „slabe likove“. U skladu s time, glavni likovi na sceni nisu i sveti likovi, a događaji su ispričani pomoću doživljaja svjedoka koji o njima govore. Glavni su likovi pastiri i razbojnici te izmišljeni likovi poput Abigalije i njezina bolesnog djeteta. Nikčević navodi da time ova djela dobivaju na inovativnosti i modernosti iako opisuju već poznate biblijske priče i potom zaključuje da takvim obratima u načinu pisanja i radnji ovakva djela ne mogu zastarjeti te da ih je, iako su njihova radnja i ishod poznati, moguće napisati na zanimljiv i inovativan način.

  Prva od tri drame jest Porođenje ili tko je dostojan milosti Kristove, u kojoj se u pet dijelova tematizira rođenje Isusa Krista. U drami se prati dolazak trudne Marije i Josipa u Betlehem, kao i priča Izaka i Sare te rimskog satnika Marcijala, a drama je napisana prema Evanđelju po Luki i Mateju. Druga navedena drama jest Muka Kristova ili obraćanje oslobođenog razbojnika. Drama se, kao i prethodna, sastoji od pet dijelova, a pisana je također prema dijelovima iz evanđelja (po Mateju, Marku, Luki i Ivanu). Treća drama Uskrsnuće ili što nas doista može uvjeriti također se sastoji od pet dijelova, a radnja započinje u podnožju Golgote na Veliki Petak, večer nakon Isusova pokopa. Kao i prethodne dvije drame, i ova je inspirirana događajima navedenima u Evanđelju po Mateju, Marku, Luki i Ivanu.
  
  
  
  Sve tri drame donose već dobro poznate biblijske priče, a autor se ne upliće previše u samu radnju i njihovi su ishodi uglavnom poznati. Na kraju svake drame uočava se pobjeda dobra i više sile te je pritom ovdje svakako riječ o katarzi. Ono što navedene drame razlikuje od klasičnih primjeraka tog žanra, činjenica je da Kupareo radnju prebacuje na likove koji su samo „obični ljudi“, što je svojevrsna inovacija za tu vrstu drame jer njih postavlja u središte drame te ih pretvara u prenositelje radnje koji dijele priče glavnih, odnosno svetih likova. Zahvaljujući tome, čitatelji mogu na drugi način proživjeti dobro poznate priče.

  Iako je istinita teza glavne urednice kojom navodi da se danas u kazalištima više izvode predstave koje nisu temeljene na biblijskim pričama te da u njima nema katarze u izvornom obliku, pritom nedostaje podatak na temelju kojeg bi se mogao donijeti objektivan zaključak da su današnji gledatelji zaista zasićeni predstavama tzv. sekularističkog svjetonazora i da žude za klasičnim dramama. Može li se to zaključiti na temelju prodaje ulaznica, posjećenosti kazališta, napisanih kazališnih kritika ili nečeg drugog? Da bi takva tvrdnja uistinu bila dokazana, potrebno je više konkretnih informacija o posjećenosti trenutnih predstava i preferencijama publike te objektivno istraživanje o njihovim gledateljskim i čitateljskim interesima.
  
  Osim toga, zamjerka ovom izdanju nakladničke kuće Citadela libri jest i njegova redundantnost, odnosno činjenica da je gotovo polovica djela jednaka radu Ima jena vekša sila u kojem se glavna urednica Sanja Nikčević osvrće na suvremeni kajkavski mirakul. Pritom se teorijski uvod glavne urednice gotovo u potpunosti ponavlja, čime djela postaju zalihosna i djeluju kao da im manjka motivacije i inspiracije. Unatoč tome, u ovome je djelu potrebno je izdvojiti napomene koje prethode dramama, kao i same fusnote u dramama koje čitateljima pomažu pri razumijevanju i kontekstualizaciji Kupareovih djela, a za što je zaslužna upravo glavna urednica.
  
  Naposljetku, iako je potrebno dodatno istražiti položaj sekularne i biblijske drame u hrvatskom i međunarodnom kazalištu, ovakav je rad dobro polazište za daljnja istraživanja, kao i za promišljanje o položaju „marginalnih“ djela na kazališnim daskama.
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 24. kolovoza 2020.

Piše: