Individualni doživljaj ratnog užasa

Teatar &TD, Zagreb: Branko Ružić, Donor, red. Nina Kleflin

• 
  
  U manjoj dvorani Teatra &TD – Polukružnoj, pretpremijerom Donora pred prorijeđenim (u skladu s propisima) gledateljima, to je kazalište nakon nekoliko repriznih predstava prilagođenih otvorenom prostoru atrija prikazalo i novi vrlo zanimljiv tekst Branka Ružića, dramatičara i scenarista koji živi između Splita i Londona, u kojem je Donor praizveden još 2011. Autor koji je u inozemstvu često prevođen, te stekao uz to i neka priznanja, u nas je osvojio i više nagrada, ali nije prečesto izvođen pa je široj kazališnoj publici poznat vjerojatno manje nego što zaslužuje. Redateljica Nina Kleflin, koja je u ovoj emocionalno snažnoj predstavi i dramaturginja, scenografkinja i kostimografkinja, tešku atmosferu punu osjetljive psihičke napetosti gradi već od uvodne scene.
  
  Na bolničkom krevetu u mraku leži muškarac, a svjetla se pale pri ulasku žene koja se tek treba presvući u odjeću u kojoj će izvršiti operaciju. Prvih nekoliko rečenica na engleskom ukazuju na to da se radnja zbiva u britanskoj bolnici. Anna je promijenila ime da bi se odmakla od užasa kojeg je proživjela u ratu u Bosni kao muslimanka u srpskom logoru, a u tom svojem novom životu postala je ugledna kirurginja. No, pogledavši bolje pacijenta Andeya koji će postati donor organa, zaprepaštena je da je to njezin mučitelj i šef logora koji je također promijenio ime i nastoji stvoriti drugi život.

  
  
  Njihova zajednička povijest, međutim, seže i dalje. Kao djeca bili su najbolji prijatelji, a i obitelji su im prijateljevale, no ta je bliskost nestajala s porastom nacionalizma tijekom približavanja raspada Jugoslavije i rata u Bosni, vremenom u kojem su oni proživjeli ranu mladost. Njoj su se tada dopadali neki drugi mladići, a njemu se ona opsesivno sviđala ali joj se nije uspijevao približiti. To mu je na zastrašujući način uspjelo tek u logoru kojim je on zapovijedao, a ona bila dovedena kao pripadnica neprijateljske nacije. Ona je očekivala da će je on spasiti, a on je od nje napravio svoju privatnu robinju. U sadašnjosti ona se tog najužasnijeg perioda svog života sjeća kao vremena u kojem je bila neprekidno silovana i mučena, a on nastoji dokazati da je situacija bila takva da bi njegovi suborci u slučaju da vide bolji odnos njih dvoje ubili i nju i njega, te da je on sve učinio da je spasi.

  Donor se tako zasniva na snažnom verbalnom sukobu u kojem svatko od aktera na svoj, potpuno suprotan način tumači ključne scene iz njihovog zajedničkog bivanja u logoru. Anna nastupa sa svom mržnjom koju je godinama potiskivala nastojeći zaboraviti preživljene strahote, dok Andey nastoji naći objektivne razloge zbog kojih je morao postupiti na tako neljudski način iako ju je uvijek volio, što je zasigurno traženje opravdanja za vlastite postupke ali i nešto u što on barem djelomice i vjeruje.
  
  Ipak, nepouzdanost sjećanja je tek usputna i ne naročito bitna tema Branku Ružiću koji u relativno kratkom tekstu (u dramaturškoj obradi redateljice Nine Kleflin predstava traje tek nešto više od jednog sata) uspijeva na emocionalno izuzetno dojmljiv način iz te situacije izvući način na koji se u osobnom doživljaju pojedinca zrcali velik broj važnih tema ratova koji poput bosanskog korijene imaju u nacionalnim ili vjerskim razlikama i uvjerenju da su protivnici niža vrsta bića. Tekst brojnim flešbekovima pokazuje i kako su zbog takvih razloga susjedi, pa čak i prijatelji, postajali neprijatelji i to opisuje kao jednu od najstrašnijih posljedica rata. Uz to snažan dojam potencira kompliciran odnos žrtve i krvnika, uz niz pitanja o osveti i načinima bivstvovanja nakon preživljenih strahota.

  Nina Kleflin je snagu teksta potencirala žestokim ritmom predstave, s brzim prijelazima između sadašnjosti i sjećanja, u kojima vrlo funkcionalno rabi promjenu svjetla, a i ratne video-snimke (koje je uspješno priredila Jelena Sušac) da bi jednostavnim sredstvima u običnoj bolničkoj sobi oživjela utvare ratnog užasa. U njima dvoje ljudi nastavlja svoj privatni rat koji fascinira ne samo vrijednošću teksta i diskretnom, ali do detalja preciznom režijom, nego još i više glumačkim interpretacijama, posebice Dijane Vidušin koja je nakon Hotela Zagorje i opet odnosom prema ne tako davnom ratu ostvarila još jednu antologijsku ulogu našeg glumišta. Njena Anna svu dubinu ljudske ranjivosti iskazuje magistralno se lomeći između želje da zadrži stav ugledne žene kakvom je s mnogo muke uspjela postati i da konačno isprazni svu stravu koju nosi iz logora i osveti se krvniku.
  
  
  
  Iako pomalo u njezinoj sjeni, Saša Anočić je vrlo uspjelo izgradio lik zločinca koji nastoji zaboraviti užase koje je činio, braneći se od uspomena lažnim opravdanjima kojima postupno počinje i sam vjerovati, te tako upotpunjuje sliku užasa rata koji dovodi do slamanja ljudskosti.
  
  Produkcija: Teatar &TD, Zagreb
  Premijera: 16. lipnja 2020.

  Režija, dramaturgija, scenografija i kostimografija: Nina Kleflin
  Video projekcije, glazba: Nikolina Belan
  
  Glume: Saša Anočić, Dijana Vidušin

  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 24. lipnja 2020.     

Piše: