Dramaturški i estetski neinventivno

Zagrebačko kazalište lutaka: Braća Grimm, Snjeguljica, red. Zoran Mužić

• 
  
  Prošlo je devet godina otkad je Igor Tretinjak, upravo na portalu Kazaliste.hr, objavio kritiku predstave Snjeguljica Zagrebačkog kazališta lutaka. Ta kritika počinje tezom koja nije ništa manje aktualna devet godina kasnije. Štoviše, s obzirom da je toliko prošlo, možda je i još aktualnija. Teza, otprilike, glasi: ako se poseže za dobro poznatom pričom, jednom od najpoznatijih narativa uopće, bajkom o Snjeguljici, to upravo zbog njezinog čestog tretiranja u različitim umjetničkim medijima mora biti dobro opravdano i obrazloženo. Jer je inače repetitivno i rutinsko, neinventivno, implicitno se zaključuje. Prije devet je godina, dakle, ZKL premijerno izveo Snjeguljicu u dramatizaciji Petre Mrduljaš i režiji Zorana Mužića. Nakon izlaska iz opće zatvorenosti kazališta uslijed poznatih okolnosti, prva premijera je – Snjeguljica. Obnova one iz 2011. Obnova u kojoj, nažalost, ima vrlo malo novog, a još manje inventivnog i kreativnog pa stoga, u kontekstu dobro poznate priče, i stvarno zanimljivog.

  
  
  Snjeguljica je predstava čija je radnja ispričana naglašeno linearno. I baš je to pravilan glagol, ispričana, jer se u ovoj lutkarskoj verziji bajke mnogo pripovijeda. Replike su duge, često narativne i služe proznom izlaganju umjesto razigravanju i poticaju za zanimljive animacijske kreacije s lutkama. Osjećaju naracije izvana, dojmu kako su lutke tu kako bi ilustrirale a ne igrale, pridonosi i njihovo neotvaranje usta, ali i snimljeni glasovi odnosno izgovaranje replika na snimci umjesto uživo. Brzo to postaje zamorno i traži se pomak, odmak od naracije nauštrb animacije, jer ako je predstava i mogla tako funkcionirati u uvodnom postavljanju prizora, ne može do kraja. A pomaka nema. Slijedi se poznata priča, mnogo se govori a malo igra i tako do kraja.
  
  Poneki odmak pokušava se ostvariti postupkom svojevrsnog kompiliranja motiva iz različitih poznatih bajki, najuočljivije uvođenjem lika Malog Pačeta ili pak nekom ubačenom referencom na kontekst, koja ostaje bez pravog razvoja (prerušena Zla Kraljica podvaljuje Snjeguljici prašak za rublje frazama iz reklama). Na kraju, dojam je kako se s pričom zapravo nije znalo što napraviti. S jedne strane, pravilno se slijedi i prezentira (treba priznati kako se nije pokušala skrivati ili umanjivati okrutnost, tako svojstvena bajkama, čak se i naglašava u ponekim prizorima, osobito na samom kraju predstave) dok se s druge, u nju bez nekog reda i rasporeda ubacuju elementi drugih bajki i blagog osuvremenjivanja, koji brzo nestaju i nemaju osobitog opravdanja u cjelini nego se utapaju u poznati narativ.

  
  
  Estetske poruke oblikovanih lutaka (Neda Ilijević Vuković) ostaju nejasne. Uglavnom se radi o štapnim lutkama koje izgledom naginju karikaturi poznatih obrisa iz kolektivnog imaginarija. Osim možda patuljaka, koji jesu kreirani stereotipno, ali te stereotipe izvrću i njima se poigravaju kroz glasove i animaciju, a ostale lutke ih istovremeno nasljeduju i karikiraju. Zašto to rade, koja je svrha karikiranja likova (još bi se mogla nazrijeti kod Zle Kraljice, kod ostalih teško), ostaje nejasno. Neka vrsta (meta)komentara o bajkama kao čestoj polazišnoj točki za lutkarsku igru nadaje se kao mogućnost, no ta mogućnost nije poduprta ničim u ostalim elementima predstave. Scenografija (Gordana Krebelj) pruža očekivane ambijente, a očekivano je i rješenje prostora za lutkarsku igru visokim paravanom, koji ipak nije spriječio vidljivost pokoje nepreciznosti u animaciji, osobito iz viših redova gledališta. I uopće, animacija nekako djeluje siromašno, svedena na ono nužno u okvirima ilustriranja zbivanja, s tek ponekim izletima u kreativno razigravanje (u čemu opet prednjače patuljci).

  
  
  Zaključno, situacija koja zatiče publiku na početku obnovljene lutkarske Snjeguljice sasvim je očekivana. I tehnički i na planu načina organizacije dramske radnje, izlaganja poznate bajke. A kada je poznata priča izložena na očekivan način, osjećaj ne može biti drugi do rutine, odrađivanja. Bajka o Snjeguljici, ipak, nudi mnoge mogućnosti i motivske rukavce, pa i prigode za razigravanje lutkarske estetike. Svega toga u ovoj predstavi nije bilo, niti se moglo naslutiti, pa čak ni nazrijeti. Moglo se samo zamišljati. Ili sanjati, zajedno sa Snjeguljicom, o nekoj drugoj, inventivnijoj lutkarskoj viziji njezine priče. Makar se radilo i o obnovi stare predstave i to u okolnostima koje su za kreativni proces bile sve osim idealnih. Ovako, djeluje kao da je pristup bio po onoj – bolje išta nego ništa.

  Režija: Zoran Mužić
  Dramatizacija: Petra Mrduljaš
  Oblikovanje lutaka: Neda Ilijević Vuković
  Scenografija: Gordana Krebelj
  Skladatelj: Mario Mirković
  Oblikovanje svjetla: Dražen Dundović

  Igraju: Ana-Marija Percaić, Matija Prskalo, Željko Šestić, Anđelko Petric, Ivan Bošnjak, Borna Galinović, Adam Skendžić, Mladen Čutura, Julija Beraković, Boris Mirković
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 15. lipnja 2020.

Piše: