Posveta Vojnoviću i Gradu

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, Umjetnici Gradu – Hommage Ivu Vojnoviću, red. Srđana Šimunović

• 
  
  Kazališna ponuda Dubrovnika, u pandemijskim okolnostima i svekolikih utihnulosti javnih kulturnih aktivnosti, obogaćena je po svemu zanimljivim scenskim događajem, izvedbom Umjetnici Gradu – Hommage Ivu Vojnoviću Kazališta Marina Držića. Nakon mnogih online-projekata, predstavljanja i inicijativa, među kojima posebno treba izdvojiti projekt  #umjetnici gradu koji je uključio brojne dubrovačke umjetnike, ansamble i institucije, ovaj program Kazališta Marina Držića, moglo bi se reći, izravni je nastavak te online-priče u kojoj su participirali i glumci dubrovačkog kazališta, ali i poticajan zagovor sličnih izvedbenih izleta koji, kao što je bio ovaj slučaj, otvaraju onaj nostalgični dubrovački spleen grada kojemu je Vojnović, a o tome svjedoči i bogata teatarska festivalska kronologija pa i repertoarni rasporedi dubrovačke profesionalne kuće ali i drugih neinstitucionalnih pa i alternativnih teatara u gradu, uvijek bio ciljani i željeni izbor.
  
  Hommage Ivu Vojnoviću nudi izbor prizora, slika pa i reminiscencija na konte Ivov dramski opus, prije svega na Dubrovačku trilogiju. Redateljica Srđana Šimunović izabire one ključne, važne i publici itekako poznate i drage prizore u kojima su se ogledale generacije glumaca s brojnim antologijskim ostvarenjima prvaka hrvatskog glumišta. Jednako tako i samog Kazališta Marina Držića s nekoliko amblematskih produkcija, nagrađivanih, dugo igranih i gotovo redovito dobro primljenih kod dubrovačke publike, pa i kritike.
  
  U utihnulom lipanjskom Dubrovniku, znakovito pred sam suton, dogodila se tako nepretenciozna predstava s dovoljno umjetničkog pokrića, ali snažne poruke i želje da se kazališnom predstavom još jednom prepozna onaj gradu imanentni, kreativni umjetnički potencijal koji, iako često razuđen i pritajen, ne odustaje. Koji se hoće dokazati i koji želi publiku. I podsjeća, znajući prepoznati potrebu da se, nesklonim vremenima usprkos, teatrom itekako može, ako ništa drugo, prizvati jedno drugo, bolje, ili kako se to ovih dana govori, „novo normalno“ vrijeme. Izbor prizora iz Dubrovačke trilogije u ovom redateljskom ogledu Srđane Šimunović otvara i neke, moglo bi se reći, identitetske silnice grada koji se, za utjehu, kada sve drugo izostane, uvijek može prepoznati pa i preporučiti u dramskom pismu autora koji su ga opjevali.

  
  
  Izbor ulaznog prostora u dubrovačko kazalište, dijela tarace koji je u normalnim turističkim okolnostima prepun stolova, konobara i gostiju, bio je idealnim scenskim utočištem Vojnovićevih gospođa i gospara. Uvijek prebukirana taraca Gradske kavane ovdje je bila i ne samo simboličnim mjestom u koji su ušetali glumci iz kazališne zgrade, u recentnom izboru kostima iz kazališnog fundusa, i odigrali prizore koji svjedoče o Vojnovićevom dramskom pismu u kojem „tri struka: lovorike, pelina i vrijesa“, pokazalo se, uvijek imaju svoj razlog, umjetnički alibi i svaki drugi zagovor. O tome svjedoče i predane emotivne glumačke kreacije: Izmire Brautović, Perice Martinović, Mireja Stanića, Nike Lasić, Bojana Beribake i Srđane Šimunović. U logičnom slijedu prizora iz Dubrovačke trilogije i stihova iz Lapadskih soneta složila se tako, moglo bi se reći, nježna, nostalgična i elegična slika grada koji ovih dana živi svoj miran i sjetan san, gotovo nestvaran i istovremeno nježno emotivan usud i zalog svoje ostavljenosti. Toliko oprečan i udaljen od njegove razvikane destinacijske turističke buke i njenih odjeka u svakodnevnici stanovnika okrenutih toj isključivoj i jedinoj gospodarskoj djelatnosti koja je, posljednjih sezona, svojim pretjeranostima dovodila u pitanje sam svoj smisao.

  
  
  Dogodila se tako jedna poetska, decentno odigrana kazališna slikovnica uronjena u utihe grada, njegove zavodljive kamene fasade i tišine sutona koji joj je dao i one neke sudbinske i, po svemu vojnovićevske akorde, na obostranu radost glumaca i okupljene publike. One u nekoliko redova na samoj taraci i one naslonjene na zid Crkve sv. Vlaha i po okolnim skalinima. I te je noći slutećeg dažda, kao rijetko do tada, s punim pokrićem svoj novi smisao dobio završni stih Vojnovićevog Lapadskog soneta Prelude: „Vrh Grada mjesec pluta kano ljuska“.

  
  
  I kada su se od publike pljeskom nagrađeni glumci povukli u zgradu kazališta, ozbiljan i u bronci saliven kip Marina Držića u neposrednoj blizini iza njihovih leđa kao da je u otvoreno „libro u svom krilu“ da se „ne obazna“ upisao, u noć umočenim perom, samo njemu znani post scriptum: „Sada, drazi prijatelji, neću drugo rit; neg vas ću molit, da uz ovi dar moj mali primite veliko srce, koje stoji vazda pripravno za poslužit vam.“ Preporučujući se, na svoj način, za sličnu posvetu na taraci kazališta koji nosi njegovo ime i na taraci kojoj je, sada već, dugogodišnji čuvar, kroničar i nijemi svjedok ali i gost i domaćin. Rekli bismo danas, ostajući „odgovoran“. Uvijek potreban, u nekoj od inačica,  Hommage Vidri. Potraje li i dalje „Preporuka za sprječavanje zareze COVID-19 tijekom održavanja proba umjetnika i djelatnika u kulturi pojedinačno ili u manjim skupinama.“ Među kojima, logično, neće biti njegova Pomet družina.

  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 12. lipnja 2020.

Piše: