Izostanak etičnosti u trendovskim predstavama

Moralni pritisak: etička odgovornost pisca za sliku koju stvara ili posljedice onoga što radimo

• Može se razumjeti kako je lako slijediti trendove: dobivaju se prilike za rad, obilni honorari, nagrade, pozicije, prostor u medijima. Većina ljudi želi pripadati nekoj glavnoj struji, teško je biti izdvojen i protivan. Žene nose poderane hlače, teoretičari pišu iz tuđih teza ne provjeravajući izvore, a kazališni redatelji rade predstave pune nasilja ili hrvatske krivice.

  Naravno da je nelogično istodobno biti jako hrabar i protiv države i od države dobivati sve te počasti, ali to se „poništi” upornom medijskom hvalom o hrabrosti i odlučnosti. Doista vjerujem da umjetnici iskreno žele biti dobri, važni i pametni, hrabri, oni koji će ukazati na istinu, oni koji će promijeniti svijet. Svi autori koji pišu ili režiraju predstave bezličnog nasilja ili hrvatske krivice upravo to ističu kao osnovnu motivaciju. Iako je Frljić najčešće zove društvena odgovornost, mi nekako svi znamo da svaki naš rad, pa tako i umjetnički, nosi u sebi izbor odluka koje pak u sebi imaju dimenziju moralnosti ili etike.

  Etika (prema grčkom κάθαρσις: moralan, ćudoredan) je skup načela moralnoga (ćudorednog) ponašanja nekoga društva ili društvene skupine koja se zasnivaju na temeljnim društvenim vrijednostima kao što su: dobrota, poštenje, dužnost, istina ljudskost itd.; Bez obzira na to smatramo li da je etika autonomna (imanentna, u nama) ili je njezin izvor izvan nas (hereonomna) slažemo se oko njezine nužnosti. Iako postoje i filozofi koji to pobijaju.
  
  Leo Rafolt citirao je dva jako priznata teoretičara koji kažu da je etika najmračnija i najriskantnija od svih zavjera (slovenski filozof Slavoj Žižek) ili da je moralnost nemoguća i iznakažena (poljski filozof Zygmunt Bauman). Njihovi argumenti kreću od krive pretpostavke – da morala/etike uopće nema. Dvije i pol tisuće godina vjerujemo da ga ima, a i danas je to uvjerenje snažno. Ne samo ja, koja mislim da je moralna odgovornost uvijek prisutna i da moral postoji samo se povremeno čine nemoralne odluke, nego i sami umjetnici koji rade trendovske predstave. Kako sam pokazala, javno se pozivaju na istinu, odgovornost, dužnost, koje su temeljne vrijednosti morala. To znači da je upravo on uzrok one njihove hrabrosti da se sukobe sa zajednicom ili žrtvuju za nju do te mjere da će upravo raspravu o moralnosti staviti na scenu.

  Međutim, slijeđenje trendova ide protiv etike same pa ne čudi da je Rafolt citirao teoretičare o nepostojanju etike danas upravo u predgovoru Antologije u koju je stavio trendovske drame i u knjizi kojom je taj izbor teorijski opravdao.

  Jer etika teško da postoji u tim trendovima. Trend koji šalje poruku da su svi jednako zli ispričava svakog zločinca i optužuje žrtvu jer je i ona potencijalni zločinac. Trend koji prikazuje samo nasilje ispričava agresora jer govori da nam je nasilje imanentno i jedini način komunikacije pa je tako i žrtva potencijalni agresor jer je nasilje i u njoj. Trend koji govori samo o hrvatskoj krivici proklamirao je istinu kao vrhovnu vrijednost, a zapravo ju je koristio kao izgovor za igranje trendovskih drama. Za bilo koju drugu krivicu istina se nije priznavala kao razlog igranja. Što je najgore, trendovska linija usudila se i lagati kao što je to slučaj u spomenutom filmu Korak po korak ili u sarajevskom filmu Top je bio vreo ili Crnih očiju, što je neetično samo po sebi.

  
  
  Svaka predstava koju vidimo utječe na nas i emotivno i razumski, proživljavamo je i stvaramo zaključke. Pa tako kaže Alen Biskupović za osječku predstavu Sinovi umiru prvi Mate Matišića: Starije generacije koje su proživjele rat, mogle bi se uvrijediti određenim dijelovima, srednja generacija koja je rat vidjela tinejdžerskim očima ne će biti sigurna što bi mislila, dok najmlađa generacija koja o ratu zna samo kroz napise o suđenjima hrvatskim generalima u novinama može steći potpuno krivu sliku. Ako za deset godina netko rođen 1990. pogleda programsku knjižicu „dokumentarističke” predstave Pad, ostat će u uvjerenju da je Zagreb pao u Domovinskom ratu! Toliko o istini.

  Taj izbor ima etički problem ne samo zato što je izokretanja istine samo po sebi neetičko (dakle nemoralno), nego ima i problem iznevjerenog očekivanja cijelog društva. Cijelo društvo koje je prošlo rat ima potrebu za katarzom i olakšanjem muke, ali i objašnjenjem, ima potrebu za istinom. Ne za šarenom ili ružičastom laži, ne za apaurinom kako kaže Jurica Pavičić iz Jutarnjeg lista. Hrvatska javnost očekivala je od umjetnosti da nešto kaže. Pisci to čine, ali trendovska kazališta ne. Tako su iznevjerili očekivanja vlastite zemlje i to na dvije razine. Jedna je bila unutar zemlje s pričama koje su vrijeđale umjesto da pročiste, a druga na međunarodnoj razini zbog predstava koje su slali van kao „sliku našeg rata”.
  
  Nakon gledanja tih drama (a i filmova) neprepoznatljivog nasilja ili hrvatske krivice publika se osjeća nemoćno, jadno i nesretno jer je to uglavnom ružna, netočna i uvredljiva slika nas samih. To je slika koja tvrdi da nema ništa dobra ni u nama ni na ovome svijetu kao takvom. Publika u svijetu u tim je predstavama željela shvatiti što se dogodilo pa je kao odgovor dobila sliku koja tvrdi da je razlog u nama zlog zbog kojeg nam se to dogodilo. Predstave niti izazivaju saučešće, niti nam objašnjavaju što se dogodilo, niti nas potiču na promjenu društva ili samih sebe. Zapravo nas pasiviziraju i pacificiraju jer nas – pljuskaju. To osjećanje – dakle, taj neposredovani crnjak – ono je što je u ovoj zemlji najzdravije i što je može natjerati da se drmne. Ako kultura to može posredovati, onda nam radi dobro. Između apaurina i pljuske, koji je put bolja pljuska.

  
  
  Kao protivnik nasilja (a osobito odgoja uz pomoć nasilja), ne slažem se s Pavičićem jer vjerujem da se i kritika društva i poticanje ljudi na promjenu i davanje odgovora može izreći na pristojan način. Da imamo pravo i na afirmaciju vrijednosti, ne samo na njihovu destrukciju jer ćemo tom afirmacijom i najviše naučiti i steći snagu za promjenu. Kako kaže redateljica Ivica Boban: (...) boli me kada vidim kako se danas neke stvari guraju pod tepih ili krivo interpretiraju i kao da se katkad čak namjerno ili iz neznanja stavlja sol na stare rane, umjesto da konačno odrastemo i prestanemo potiskivati probleme s kojima se moramo suočiti. Ali s dubinskim razumijevanjem i shvaćanjem, s odgovornošću, toplinom i ljubavlju za sve one koji su traumatizirani, kako bi se izliječili.

  Da je to moguće, dokazuju mi to primjeri drama i predstava koje sam pročitala/vidjela, a nisu iz glavne struje. Nakon Priča iz Vukovara Siniše Glavaševića u izvedbi Pere Eranovića cijelu ćete večer šutjeti i razmišljati. Ona će vas potresti, dotaknuti i promijeniti. Također vjerujem, kao i većina publike i ljudi u zemlji, da svatko ima odgovornost za vlastiti izbor, da je taj izbor etički i da izaziva posljedice u ljudskim dušama ili mozgovima. Bez obzira na to što riskiram da me Pavičić opet proglasi kulturnom rekonkvistom.

  Sjećate se one izjave Želimira Mesarića kao ratnog direktora drame HNK-a u Osijeku: Raditi u Osijeku u ovom trenutku je ne samo estetski nego i moralni čin! ili Špišićeve emotivne ratne izjave: Svaki dolazak Osijeku i tada je bio znak ne osobite pameti, ali sigurno znak užarenih moralnih visina. Helena Sablić Tomić napisala je za prozu Siniše Galvaševića: Pokazao je Glavašević da je poetika pisma koje ima misliti svoje vrijeme- etika. Moralnost je tad bila vrlo jasna kategorija, a nakon rata se u kazalištu glavne struje prilagodila trendovima, dobila drugo značenje. U trendovskim predstavama moralnost se poništila, kako je to Rafolt lijepo rekao citirajući mudre filozofe. Možda upravo zato umjetnici glavne struje zagovaraju društvenu odgovornost, ali rijetko, gotovo nikad ne spominju onu moralnu.

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 28. svibnja 2020.
  

   

Piše: