Politički odjeci kazališta

Društveni pritisak: svaki je izbor političko opredjeljenje ili strah od politike

  • Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Ivo Brešan, <em>Hamleta u selu Mrduša Donja<em>, red. Vinko Brešan

    Onaj treći kriterij vrednovanja kazališta jest financijska potpora države. U cijeloj Europi narodna/nacionalna kazališta osnivala su najviša državna tijela (kod nas Sabor!) i zato intendanta ne samo kod nas nego i u cijeloj Europi i danas postavljaju sabori (parlamenti). Postoji cijela mreža državnih kazališta u svakoj zemlji koja se financiraju državnim novcem, a taj novac raspoređuje ministarstvo kulture koje i postavlja ravnatelje. Ministarstvo kulture dio je vlade pa je zato kultura (poput ostalih djelatnosti) pod utjecajem politike na vlasti i to se jako vidi u ovom kazališnom odgovoru na ratnu temu.

    Naime, koliko je god međunarodni odjek kazališta jak argument, postoji i jedan lokalni koji ga može nadjačati. To je politika. Sedamdesetih je godina u našem kazalištu dominirao suvremeni dramski pisac, ali su pisci tzv. političke groteske (Ivo Brešan, Ivan Kušan; trojac Nino Škrabe / Tahir Mujičić / Boris Senker) bili prilično kritični prema društvu. I nastali su problemi, ali ne s nekim ljudima bez imalo moći u društvu koji stoje oko kazališta s fotografijama ubijene djece (kao Frljić u Rijeci), nego s ljudima koji su na visokim političkim funkcijama. Nitko od tih pisaca nije u sedamdesetima postao ministar (kao što je Oliver Frljić postao dvijetisućitih), nego su ih micali iz javnosti – pisce ili njihove predstave. Kazališni ravnatelji u sedamdesetima su shvatili da je suvremeni pisac potencijalno opasan pa su u osamdesetima postavljali provjerene klasike, a od novih imena pojavila su se samo dva: Lada Kaštelan i Miro Gavran, oboje vrlo apolitični u svojim djelima.

    Kazalište KNAP, Nino Škrabe, <em>Dobri čovjek Bažulek</em>, red. Georgij Paro

    U Hrvatskoj se neki ravnatelji više a neki manje trude slijediti međunarodne trendove, ali se ni jedan ne bi zamjerio politici. Suvremeni pisac, a osobito kad piše ratnu temu, poseban je problem. Stalno se ističe da je umjetnost „samo čista umjetnost”, a umjetnik iznad bilo kakvih političkih uvjerenja i pozicija. Može Ivana Sajko izjavljivati da ona nema veze s politikom, a Mate Matišić tvrditi da je ono što piše čista inspiracija, ali je to – netočno. Svako djelo šalje poruku i sve što pisci rade ima svoju i političku dimenziju.

    Napose u ratnoj temi. Svaki izbor teme, likova, agresora i žrtve – šalje određenu poruku o vrsti rata (je li to građanski, općeniti ili Domovinski, što znači obrambeni rat) kao i o krivnji (svi smo krivi, Hrvati su krivi, Srbi su krivi, nitko nije kriv, zlo je imanentno ljudima). Ako se definira agresor, autor šalje jednu poruku, ako se pokazuje da su svi krivi, šalje se druga poruka, ispričava se stvarni agresor. Ali su obje poruke političke jer je u našem društvu tumačenje rata jasno podijeljeno na lijevu i desnu opciju, kao uostalom i cijelo društvo! Govoreći o poratnoj drami, spomenula sam da su pisci u svojim stavovima uvjetno rečeno podijeljeni na lijeve i desne i opisivala razliku u pristupu. Kad se to tako opiše, ne izgleda jako opasno, ali može biti.

    Ravnatelji kazališta u mirnodopskim krajevima bojali su za vrijeme rata postavljati izravne i istinite prikaze rata jer su time stali na nečiju stranu, a nisu bili sigurni koja će strana pobijediti. Ako slučajno u tom ratu pobijede Srbi, a oni na sceni imaju istiniti prikaz kako Srbi uništavaju Vukovar, nije zgodno. Bez obzira na istinu. To se nastavilo i nakon rata, jer, kako sam napisala, unatoč vojnoj pobjedi 1995. nismo bili sigurni sve do kraja devedesetih je li rat doista završio. Moglo se dogoditi da Srbija uzvrati udarac, Hrvatska ne izdrži – a ravnatelji na repertoaru imaju predstave u kojima Srbi razaraju Osijek ili Crnogorci Dubrovnik! Ne bi bilo zgodno, bez obzira na istinu. Tek kad je Slobodan Milošević otišao u Haag, znali smo da je gotov.

    Pere Eranović prema dnevničkim zapisima Siniše Glavaševića, <em>Priče iz Vukovara</em>, red. Pere Eranović, Milan Štrljić

    Zato su do tada su ravnatelji manjih kazališta izbjegavali temu, a ravnatelji glavnih kazališta igrali bezlično nasilje jer im je to bilo idealno – slijedili su europske trendove bezličnog nasilja gdje nitko nije mogao prepoznati ni žrtvu ni agresora. S jedne ih strane razumijem jer ravnatelji još uvijek pamte sedamdesete i problem koji su imali zbog prepoznatljive i snažne hrvatske političke drame. Zato su sad pazili i stalno ponavljali da nema ratne drame ili igrali drame koje rat imaju kao izgovor.

    Međutim, znakovito je kako su baš nakon 2000., dakle nakon što je HDZ izgubio vlast, a na vlast došla lijeva koalicija, krenuli u oštro obračunavanje s hrvatskom krivicom a da nisu nikad (ni prije, ni tada, a ni kasnije) razračunavali s ikojom drugom krivicom vezano uz taj rat. Tako da naša kazališta glavne struje unatoč velikim riječima o istini, hrabrosti i važnosti otkrivanja neuralgičnih tema – samo vrlo poslušno slijede trendove, kako umjetničke tako i političke.

    Zato su ratne drame s istinitim prikazom onog što se doista događalo i s jasnim imenovanjem onoga tko razara i imenovanjem žrtve igrala samo kazališta u ratnim zonama. Njima je bilo svejedno koji se trend nosi u Europi i na festivalima, a bilo im je svejedno i što misli politika, hoće li zadržati fotelje. Kad u životu ne postoji sutra, onda nema potrebe ulagivati se ni umjetničkim ni političkim trendovima. Kako kaže Rem, ratno pismo nema tržište – pišeš za svoju dušu ono što znaš, ono što proživljavaš, za one oko tebe. Poratno ima trendove, a uz ove europske postoje i neki lokalni.

    Zagrebačko kazalište mladih u Zagrebu, Mate Matišić, <em>Žena bez tijela</em>, red. Božidar Violić

    Kako to otvoreno kaže Jurica Pavičić za filmove: bilo koji audiovizualni proizvod u nas ovisi o zbiru bivših jugoslavenskih tržišta to znači da iz igre odmah ispada bilo koja tema koja dodiruje susjedske kontroverze. Patriote će to užasnuti – ali to je okrutna realnost! Ne čudi da je Matišićeva Žena bez tijela snimljena kao film u srpskoj koprodukciji (Nije kraj, 2008.) pa se i dio radnje odvija u Beogradu! I istina i inspiracija lijepo su se prilagodile tržištu. Ne čudi da je film sniman u srpskoj koprodukciji. Srbi su dobili vrhunski profesionalni film o hrvatskoj krivnji i vlastitoj nevinosti u ratu koji nisu morali sami financirati, pa je bilo stvarno pristojno s njihove strane da malo pomognu! Način na koji brendiramo sami sebe odraz je neke čudne politike koja vlada kulturom. Pokazalo se da su ravnatelji iz mirnodopskih krajeva bili u pravu. Većina ratnih intendanta i ravnatelja smijenjena je nakon rata, a mirnodopski nisu.

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 7. svibnja 2020.

Piše:

Sanja
Nikčević