Kazalište širokih tematskih i žanrovskih usmjerenja, no s nekoliko konstanti

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, online-program predstava na YouTube kanalu

• 
  
  Okolnosti su poznate. Nakon što su, ima tome već više od mjesec dana, kazališna događanja, baš kao i druga javna okupljanja zabranjena jer predstavljaju epidemiološki rizik, nestalo je i jednog od temeljnih obilježja kazališta – njegove uživosti. Logično je bilo pribjeći rješenjima koja ne mogu nadomjestiti kazališni susret i sve njegove osobitosti, no mogu održati kakvu-takvu dostupnost kazališta onima zbog kojih, u konačnici, ono nastaje. Mnoga su kazališta odlučila postaviti svoje predstave na različite internetske platforme, gdje ih dijele uglavnom potpuno besplatno. I to su učinila brzo i učinkovito, iako se uglavnom radi o starim snimkama, jer ni uvjeta za pripremanje novih predstava nema, zabranjene su probe, pa su i online-premijere rijetke, iako se pojavljuju u manjim formama. O prednostima i manama, argumentima za i protiv, promjenama u osjećaju gledanja i položaju gledatelja od tada je ispisano mnogo, rečeno još više. Stoga će se ovdje, umjesto na cjelinu doživljaja, usmjeriti na prikaz konkretnog -  što je gledatelju ponudilo jedno kazalište. Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu.

  Predstave iz svoje produkcije HNK u Varaždinu ponudilo je gledateljima, kao i mnogi drugi, na svom YouTube kanalu. I tamo ih se, do trenutka zaključenja ovog teksta, skupilo poprilično, čak dvadeset i dva naslova. Dostupne predstave obuhvaćaju više od dvadeset godina, neke su premijeru imale još devedesetih ili ranih dvijetisućitih, čime je, vjerojatno i nenamjerno, uvjetovano nužnošću i snalaženjem, stvorena i javnosti predstavljena svojevrsna, ako ne antologija, onda hrestomatija novijih produkcija varaždinskog kazališta. Iz postavljenih predstava vidljivo je kako je HNK u Varaždinu kazalište širokih tematskih i žanrovskih usmjerenja, no s nekoliko konstanti. Među njima je njegovanje kajkavskog repertoara, ali i supostojanje dječjeg, lutkarskog i kazališta za odrasle na istim scenama i u istom ansamblu.

  
  
  Snimke iz varaždinskog teatra su, dakle, dostupne i relativno brojne. Variraju i u kvaliteti reprodukcije. Bez obzira na to i na sve razlike između gledanja predstave uživo i na snimci, one su vrijedne pozornosti. Ne samo kao zapisi predstava skinutih s repertoara koje su odjednom postale dostupne, ne samo ni zbog toga što se te predstave sada mogu vidjeti mnogo lakše i što se tako širi krug potencijalne publike koja bi mogla, jednom kad se kazalište uživo vrati na životne repertoare dopuštenih aktivnosti, poželjeti doći u teatar. Neke od njih vrijedne su i iz intrinzičnih, kazališnih razloga.

  Buba u uhu, redatelj Steven Kent, sezona 2006/2007.

  
  
  Poznata farsa poznatog francuskog majstora Georgesa Feydeaua u Varaždinu je izvedena obljetnički (napisana je 1097.), no prerasla je u hit-predstavu. Svakako tradicionalne mizanscene, ugođena po svim pravilima salonske komedije i žanrovskih okvira u kojima je nastala, Buba u uhu ipak nije muzejska nego iskrena i zabavna predstava, što je čini zanimljivom i vrlo gledljivom i u ovom, video-obliku.

  Čini barona Tamburlana, redatelj Krešimir Dolenčić, sezona 2018/2019.

  
  
  Još jedna komedija, ali iz drugog žanra. Kajkavska frančezarija, prilagodba Molièreova poznatog Građanina plemića, predstava je puna ironijskog odmaka na sve i svakoga, uvijek aktualna i aktualizirajuća. Postignut je, u cjelini, time balans između jednostavnih, lako prepoznatljivih tipova i njihova variranja na kojem se temelji komično, uz ironiju, koja komičnome daje dodatnu dimenziju i čini ga aktualnijim, a time i zabavnijim. Pogled u neku drugu, ljepšu i zabavniju pomaknutu stvarnost, baš kad se čini kako je pomaknuta stvarnost postala svakodnevicom.

  Tramvaj zvan žudnja, redateljica Valentina Turcu, sezona 2018/2019.

  
  
  Valentina Turcu iznimno dobro razumije i čita prostor, atmosferu, ambijente. Tako ova predstava djeluje vizualno iznimno dotjerano, čisto i rafinirano kroz dominantne crnobijele tonove scenografije (Marko Japelj) koja istovremeno naznačuje ambijent obiteljske kuće i apstrahira ga iz određenosti neuglednim, siromašnim predgrađem New Orleansa koje je upisano u predlošku (što nije nužno pohvalno, no funkcionira u likovnosti predstave). To ju čini zahvalnom i za snimanje, pa stoga i gledanje u video-obliku.

  Filoktet, redatelj Ozren Prohić, sezona 2018/2019.

  
  
  Rjeđe izvođena Sofoklova tragedija Filoktet zahtjevno je gledateljsko iskustvo, osobito na videu. No, vrijedno je uloženog vremena, jer se radi o intrigantnoj, snažnoj predstavi jasno artikuliranih linija karaktera te vrlo često impresivnog vizualnog elementa, koji ne prelazi u spektakl nego je integralni dio tragedije.

  Sveti Aleksi, redatelj Georgij Paro, sezona 2001/2002.

  
  
  Ova dvadesetak godina stara predstava (što se očituje i na kvaliteti snimke) osobito je, pomaknuto putovanje kroz povijest kajkavskog, hrvatskog, pa i europskog kazališta. Od srednjovjekovne drame, preko isusovačkog kazališta, do farse s jasnim prodorima u suvremenost i društvenu kritiku, Sveti Aleksi još je jedna od režija koja svjedoči o majstorstvu Georgija Para.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 28. travnja 2020.

Piše: