Osnova teatrološkog obrazovanja

Nikola Batušić, Povijest hrvatskog kazališta, drugo izdanje u nakladi Biblioteke Mansioni Hrvatskog centra ITI, 2019.

• 
  
  Nikola Batušić (Zagreb, 18. veljače 1938. - 22. siječnja 2010.) najvažnije je ime u kontekstu hrvatske kazališne povijesti, teatrologije te kazališne kritike i teorije. Autor je brojnih monumentalnih djela koja su danas osnova obrazovanja i opće kulture svakog teatrologa, redatelja, kritičara, ali i studenta bilo koje grane kazališne umjetnosti. Iako je doprinos ostavio na mnogim poljima koja se odnose na kazalište te postavio temelje većine povijesnih pregleda vezanih za kazališnu umjetnost, njegovo je najznačajnije djelo ipak Povijest hrvatskog kazališta, prvi puta objavljeno 1978. godine kao prvo i jedino takve vrste.

  Nakon uspjeha prvog izdanja u kojem je Batušić na petstotinjak stranica sažeo cjelokupnu bogatu povijest hrvatskog kazališta, počevši od liturgijskih crkvenih drama iz 11. stoljeća, potreba za nastankom drugog izdanja pojavila se prirodno. Objavljeno 41 godinu nakon izvornika uz potporu Ministarstva kulture, Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Ministarstva znanosti i obrazovanja te Zaklade HAZU, drugo izdanje u nakladi Biblioteke Mansioni Hrvatskog centra ITI donosi nekoliko izmjena u odnosu na prvijenac, čime se ne umanjuje njegova vrijednost. Dapače, jedan od osnovnih motiva za pisanje drugog izdanja upravo je velika popularnost prvog te nemogućnost pronalaska čitljivog primjerka Povijesti hrvatskog kazališta, bilo u knjižnicama ili u antikvarijatima.
  
  Upravo je nedostupnost tog nevjerojatno važnog djela bila jedna od motivacija za objavu i drugog izdanja. Osim toga, drugo izdanje je i dopunjeno, ponajprije novim spoznajama i zaključcima koji su mogli biti sagledani samo s vremenskim odmakom, a u međuvremenu su primijećene i pogreške, koje su u novome izdanju ispravljene. U tom kontekstu autor pogovora drugom izdanju Boris Senker navodi da se pri korekturama prvenstveno mislilo na, primjerice, pronalazak prvog izdanja Držićeve Tirene, čime je bilo potrebno ispraviti dotadašnji navod u Povijesti iz 1978.
  
  Također, drugo je izdanje poboljšano i terminološkim revizijama, prvenstveno u obliku novih prijevoda koje je sâm Batušić skovao kako bi bolje odgovarali hrvatskoj jezičnoj tradiciji, ali i samom značenju originala. Naposljetku, u drugome je izdanju došlo i do revalorizacije brojnih anonimnih komedija iz 17. stoljeća kojima je odano dužno poštovanje.

  Osim tehničkih i jezičnih ispravaka te onih koji su čisto praktične naravi, kao što je nedostupnost originala, drugom je izdanju dodano dvadesetak stranica novije hrvatske kazališne povijesti. Iako pregled povijesti hrvatskog kazališta u prvom izdanju završava s polovicom sedamdesetih godina 20. stoljeća, ova se dopuna, odnosno batušićevskim rječnikom rečeno - pripis, ne nastavlja izravno na prethodnika. Naime, dodatak se vraća desetak godina unatrag, odnosno na prijelaz iz šezdesetih u sedamdesete godine prošlog stoljeća zbog značajnih promjena koje su se tada dogodile, a koje se odnose na kazališnu umjetnost, jezik te na političku i međunarodnu napetost u SFRJ.
  
  Dodano poglavlje pod nazivom Hrvatsko kazalište od 1968./71. – 2000. podijeljeno je u dva dijela, te prvi pokriva razdoblje do osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je u drugome riječ o nemirnim devedesetima te suvremenim kazališnim strujanjima i redateljskim praksama. Na dvadesetak stranica autor nagovještava nove tendencije u kazališnoj umjetnosti, pritom se neizbježno osvrćući na političke i međunarodne okolnosti u kojima se hrvatsko kazalište nalazilo tijekom svih tih godina, počevši od Titove smrti 1980. godine do turbulentnih ratnih devedesetih.
  
  Iako je dodatak u odnosu na ostatak knjige prilično sažet, to ne umanjuje njegovu sveobuhvatnost i vrijednost u kontekstu povijesti hrvatskog kazališta. Naime, u dobu intermedijalnosti u kojem su zapisi o posljednjih četrdesetak godina uglavnom lako dostupni, nema potrebe za detaljnim seciranjem razdoblja, kao što je to primjerice slučaj s renesansnim ili baroknim kazalištem. Dodatkom su obuhvaćeni svi važni trenuci novije suvremene povijesti, uz nadopunu već zapisane povijesti iz prošlog stoljeća, obogaćene novim kontekstom i spoznajama.
  
  Batušićeva Povijest hrvatskog kazališta bila je i ostala osnova svakog teatrološkog obrazovanja te i danas, četrdeset godina nakon prvog izdanja, predstavlja temelje potrebne za istinsko razumijevanje razvoja i tendencija hrvatskog teatra. Dopunjenim i aktualiziranim izdanjem vrijednost tog iznimnog djela samo je dodatno porasla - kako na empirijskoj tako i na praktičnoj razini, povećavši svoju dostupnost novim naraštajima redatelja, glumaca, kritičara ili pak teatrologa.
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 28. travnja 2020.

Piše: