Bespoštedna kritika društva; Jer to se nosi u Europi

Umjetnički pritisak: zavodljivost trendova ili nagrada za strogo kontroliranu hrabrost

  • HNK Osijek, Mate Matišić, <em>Sinovi umiru prvi</em>, red. Zoran Mužić

    Pokazala sam kako su se odabrane slike koje su kazališta glavne struje igrala poklapaju s trendovima u europskom kazalištu u kojem vladaju redatelji kao vlasnici predstave. U devedesetima se „nosila” bezlična drama redateljskog kazališta, pa se nosilo neko opće nasilje (tzv. nova europska drama), a od realizma cijelo se 20. stoljeće „nosi” iznošenje slabosti vlastitog društva, što je potkraj stoljeća postalo glavni trend „bespoštednog” govora o vrlo određenim grijesima. Iako svi govore s silnoj hrabrosti, nje tu ima ponajmanje i na razini institucije i na osobnoj razini jer se za slijeđenje trendova kazališta i pojedince itekako nagrađuje.

    U cijeloj se Europi kazališta danas vrednuju isključivo na temelju tri kriterija: kritički/medijski odjek, nagrade i festivali te posebno međunarodna suradnja i financijska potpora. Ta međunarodna suradnja jako je važna i za opravdanje dobivanja sredstava koje daje vlastita država, a i za medijski odjek. Kako sam spomenula u analizi Žene-bombe, argument „to je vani prihvaćeno” automatski znači da je djelo kvalitetno i važno i teško da će se netko u zemlji usuditi tomu proturječiti: i mediji i teoretičari, a i oni koji odlučuju o dodjeli novca. Dakle, međunarodna suradnja riješila odjednom je dva kriterija koja zanimaju kazalište.

    Satiričko kazalište Kerempuh, Luigi Pirandello, <em>Šest likova traži autora</em>, red. Oliver Frljić

    Točno se zna što se „nosi” u Europi, postoji mreža europskih kazališta i velikih festivala koja sva tri spomenuta trenda nameću kao uzor za igranje. Dovoljno je otići samo na jedan festival, pogledati predstave i odmah možete shvatiti o čemu se radi. Ako slučajno ne shvatite, propozicije festivala lijepo će vam se objasniti i uvijek spomenuti „bespoštednu kritiku društva, istinu, hrabrost itd.”, ali unutar one liste grijeha koja se „nosi” (homofobija, rasizam, nacionalizam).

    Kazališta glavne struje u nas jako paze da se uklope. I za to su nagrađeni: ZKM i HNK idu na najuglednije festivale i imaju brojne međunarodne koprodukcije. To što te predstave imaju tri izvedbe nije veliki problem. Kazalište to opravda nemogućnosti organizacije ili nedostatkom financijskih sredstava za daljnje izvedbe, a publika u nas ionako nije kriterij vrednovanja predstave. Kazališta se nagrađuju za trendovske predstave i na drugim razinama. HNK Osijek najveći je medijski prostor na razini Hrvatske dobio kad je postavljao Matišićeve Sinove koji umiru prvi, zagrebačko SK Kerempuh u medijima ima najveći prostor za Frljićeve projekte „bespoštedne kritike društva”! Ostale predstave ovih kazališta taj medijski prostor ne dobivaju približno.

    Nagrađuju se i pojedinci (pisci, a osobito redatelji): poslovima u velikim kazalištima i kazalištima glavne struje u zemlji i svijetu (a i u zemljama bivše Jugoslavije), slanjem na važne festivale po svijetu, dramatizacijom ili filmizacijom, brojnim člancima u medijima koji autoru laskaju da je „hrabar kritičar suvremenog društva”. Tu su i nagrade – ne treba zaboraviti da je Nobelovu nagradu za književnost dobila Elfriede Jelinek, koja piše dramske plohe, ali joj se u obrazloženju kao vrlina navodi upravo kritičnost prema vlastitoj zemlji. Ta je njezina slika Austrije tako crna da je ponekad zovu Nestbeschmutzer (njem. onaj koji prlja vlastito gnijezdo). Za sve one pisce koji su Austriju afirmirali u bilo kojem aspektu – nikada niste čuli čak i ako ste završili germanistiku s visokim ocjenama iz književnosti!

    Oliver Frljić cijelo vrijeme govori o sebi kao bespoštednom kritičaru društva koji zbog te svoje hrabrosti jako pati i silno ga napadaju. Ali on je doslovno glavna struja priznata u zemlji jer je režirao u svim uglednima kazalištima a njegova Trilogija o fašizmu postavljena je na scenama HNK-a, najuglednijim kazalištima u zemlji. Intendanta HNK-a postavlja Vlada Republike Hrvatske, stoga je on u rangu državnog službenika poput ministra. Intendant HNK Ivana pl. Zajca postavlja Grad Rijeka, a potvrđuje ministar kulture.
    Kad Frljić hrabro izjavi da je nedopustivo da država, sudstvo ili državni represivni aparat odlučuju što umjetnost jest a što umjetnost nije, istodobno pristaje da ga upravo država postavi na mjesto intendanta i financira njegove produkcije u kazalištu. Istina je da Frljić isto tako bespoštedno kritizira i druge zemlje bivše Jugoslavije kao i sve druge zemlje u kojima radi, ali i dalje napreduje u karijeri.



    Rijeka je 2016. izabrana za jedan od gradova europske prijestolnice kulture 2020. u velikoj mjeri zahvaljujući upravo Frljićevu kazališnom angažmanu i sudjelovanju u kreiranju kandidacijskog programa. Zato je i on s pravom nagrađen jer je ušao u tim koji provodi projekt Rijeka europska prijestolnica kulture (iz kojeg je kasnije izašao). Da bi Rijeka postala prijestolnica kulture, osim programa bila je važna i potpora hrvatske države koju je Rijeka dobila, i to s najviše razine: od Vlade Republike hrvatske. Pa kako je onda Frljić persona non grata zato što je hrabar kritičar ovog groznog društva ako ga toliko časti? Nije logično: ili nije hrabar ili je Hrvatska divno prosvijetljeno društvo koje tako bogato nagrađuje svoje kritičare.

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 22. travnja 2020.

Piše:

Sanja
Nikčević