Zaokruženost i cjelovita forma

Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, gl. ur. Željka Turčinović, br. 79/80, god. XXII, Hrvatski centar ITI, 2019.

  • Kazališna 2019. godina zaključena je objedinjenim 79/80. brojem časopisa Kazalište s osvrtima na neke od premijernih izvedbi koje su ostavile traga u minuloj godini, ali i nekolicinom pronicljivih znanstvenih radova. Osim toga, časopis je na već uhodani način organiziran u desetak stalnih rubrika, uz posebno gostovanje Arhivistike koja ovoga puta donosi detaljan rad Ozane Iveković o kazališnoj arhivistici i dokumentaristici, pri čemu autorica iznosi teorijsku podlogu na kojoj počivaju izvedbena umjetnost i njezino arhiviranje odnosno dokumentiranje, a pritom se propitkuje i mogućnost te opravdanost dokumentiranja kazališnih predstava općenito. Još jedan zanimljiv znanstveni rad, O umjetnosti sreće: kič i kazalište za djecu i mlade, piše Iva Gruić, pri čemu analizira položaj kiča u suvremenoj izvedbenoj umjetnosti, njegovu (ne)opravdanost u kazalištu za djecu te međusobni utjecaj koji kazalište i djeca kao publika imaju jedno na drugo.

    Stalna i rado čitana rubrika Premijere donosi osvrte na dvije predstave izvedene u ZKM-u i jednu u HNK-u Split. U Protagonistu kojeg nema Matko Botić piše o drami Ivora Martinića Dobro je dok umiremo po redu te njezinoj (a)tipičnosti u kontekstu dotadašnjeg Martinićeva rada. Osvrt Maše Rimac Jurinović bavi se koprodukcijom Montažstroja i ZKM-a Mladež bez Boga koja je svojedobno oduševila publiku i struku. Autorica u tekstu Opasna ideologija piše o zastrašujućoj istinitosti te predstave, koja uz to referira i na neke od najvećih terorističkih napada u novijoj svjetskoj povijesti, kao što je smrtonosni pohod Andersa Breivika 2011. godine u Norveškoj, te okrutnosti suvremene mladeži koja ne poznaje humanost ni humanizam.

    Naposljetku Katja Grcić piše osvrt Ljudi koje (ne) poznajemo o drami Obitelj prema tekstu Dennisa Kellyja, postavljenoj na daskama splitskog HNK-a. Grcić u tekstu posebnu pažnju pridaje izvorniku drame pod nazivom Orphans te njegovom odmaku od hrvatske adaptacije, koji se ponajviše očituje u povremeno dvojbenim prevoditeljskim rješenjima i poteškoćama pri lokalizaciji, no pritom hvali režiju Ivana Plazibata, kao i glumačku ekipu koja se morala suočiti sa znatnim izazovima Kellyjevog dramskog teksta i jezika.



    Razgovor je u ovome broju vodio Matko Botić i to s mladim hrvatskim dramatičarem s međunarodnom adresom, Dinom Pešutom. U rodno, klasno i teorijski pomno nijansiranom intervju znakovitog naziva Djeca budućnosti će nam se smijati Dino Pešut govori o društvenom angažmanu svojih predstava, svojoj osobnoj povijesti te načinima na koje se ona isprepliće s njegovim stvaralaštvom. U rubrici Festivali Ana Fazekaš piše o konceptualnom festivalu Homesick koji se od 7. do 30. lipnja 2019. godine održavao u zagrebačkim stanovima te čija je ideja bila radikalnije istražiti kazališne forme i izmještanje izvedbi. Fazekaš, između ostalog, spominje i vlastito iskustvo sudjelovanja na tom festivalu koji je dijelom nastao kao reakcija na osiromašenu zagrebačku kulturnu scenu.



    U rubrici Portret jedan od redovitih autora časopisa Kazalište, Bojan Munjin, predstavlja Igora Vuka Torbicu i njegov kazališni modus operandi nazivajući ga „čudom od redatelja“ na primjeru njegova rada na predstavi Taruffe, nastaloj u koprodukciji Narodnog pozorišta iz Sombora i Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada. Martina Petranović za Međunarodnu scenu piše članak Inovacija i kostimografija o izložbi, sudionicima, selekciji i postignućima festivala Inovativni kostimi u 21. stoljeću: sljedeća generacija koji se održavao od 4. lipnja do 2. listopada 2019. u Moskvi, a čiji su finalisti bili i hrvatski kostimografi. Matko Botić ponovno se kao autor javlja i u rubrici Sjećanje te povodom smrti Mani Gotovac piše emotivnu posvetu Sic transit gloria u kojoj se prisjeća uspjeha i rada te značajne kazališne umjetnice, ali i njezine osebujne ličnosti te načina na koji je živjela za dramu i u drami.

    Među novim knjigama našla se koncizna recenzija zbirke eseja i ogleda akademika Borisa Senkera iz pera Marija Kovača Ništa nije prepušteno slučaju te detaljnija razrada knjige Ane Kocjančič Prostor v prostoru: Scenografija na Slovenskem od 17. stoletja do leta 1991. autorice Martine Petranović pod nazivom Tragom povijesti slovenske scenografije. Naposljetku, i ovaj broj časopisa Kazalište zaključuje jedna drama i to autorice Małgorzate Sikorske-Miszczuk, Kovčeg, koja je put do hrvatskog čitateljstva našla u prijevodu Jelene Kovačić. Zaokruženost i cjelovita forma nastavljaju biti jednom od osnovnih odlika časopisa Kazalište te su one, uz stalnu kvalitetu objavljenih tekstova, osvrta i recenzija te misli iz pera vrhunskih hrvatskih kazališnih umjetnika i teoretičara, okosnica iznimne vrijednosti ovog časopisa u kulturnim krugovima.

    © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 22. travnja 2020.

Piše:

Tea
Schmidichen