Uvid u povijest hrvatske kazališne scene

Mladen Škiljan: Tragovi i svjedočanstva (1953. – 1980.), Biblioteka Mansioni, Hrvatski centar ITI, 2020.

  • Mladen Škiljan bio je hrvatski teoretičar, dramaturg i redatelj poznat po uskoj suradnji s Brankom Gavellom, a jedan je i od osnivača Zagrebačkog dramskog kazališta (ZDK), danas poznatijeg kao GDK Gavella. Tijekom svoje četrdesetogodišnje bogate karijere najviše se bavio kazališnim radom u ZDK-u te zagrebačkom HNK-u, gdje je svojevremeno bio i ravnatelj drame i intendant, no bavio se i teorijom glume te prevođenjem, a uz to je i predavao na Akademiji dramskih umjetnosti.

    Knjiga Mladen Škiljan: Tragovi i svjedočanstva (1953. – 1980.) u izdanju Biblioteke Mansioni Hrvatskog centra ITI još jedna je u nizu vrijednih zapisa ove biblioteke posvećene kazališnim djelima i djelima o kazalištu. Ta je knjiga na jednom mjestu objedinila tekstove, izjave, govore, ali i promišljanja te ideje i vizije Mladena Škiljana, koje se odnose na razvoj hrvatske, napose zagrebačke kazališne scene od pedesetih godina prošlog stoljeća. Velik broj tih tekstova dosad je neobjavljen te stoga nepoznat hrvatskoj publici, a njihova objava predstavlja omaž jednom od utemeljitelja hrvatskog kazališta kakvo nam je danas poznato.

    U tri dijela posvećenima statusu kazališta u Hrvatskoj za vrijeme socijalizma, uz poseban osvrt na ZDK, HNK Zagreb te razvoj kazališne publike, Škiljan progovara o poticajima za osnivanje ZDK-a, odnosu s HNK-om te položaju HNK-a u kontekstu onodobne kazališne i društvene politike. Također, u dosad neobjavljenom manifestu Predstavka o potrebi osnivanja novog dramskog kazališta u Zagrebu Škiljan je iznio svoje poglede, kao i poglede svojih suvremenika na stanje među ansamblima i dramskim umjetnicima općenito u Zagrebu te postavio tezu o nužnosti konkuriranja institucionalnom HNK-u. U drugome dijelu Škiljan se osvrće i na probleme kazališnog ustrojstva te poziva odgovorne i vladajuće da umjetnike ne svrstavaju u red javnih službenika jer se time umanjuje njihov rad i značaj. Posebno je zanimljivo i to što se uvid u kazalište 20. stoljeća stječe različitim formama, odnosno čitatelji imaju pristup službenim spisima, ali i privatnim prepiskama Mladena Škiljana.

    Uz to, urednica Snježana Banović obogatila je djelo i fusnotama u kojima čitatelji mogu pronaći brojne manje poznate zanimljivosti iz osobnih odnosa u Škiljanovu životu s drugim redateljima i teoretičarima, ali i novinarima. U trećemu je dijelu riječ o zakonodavstvu koje se odnosi na scensku djelatnost te pritom današnja javnost ima pristup raspravama s kongresa Saveza komunista Jugoslavije, a može se i pobliže upoznati s trulom kazališnom politikom socijalističkog doba te pokušajima promjene takvog statusa quo. Uglavnom neobjavljeni spisi predstavljaju dodatnu dimenziju koja je potrebna pri razumijevanju razvoja hrvatske i zagrebačke kazališne scene, te odaju počast Mladenu Škiljanu kao jednoj od najznačajnijih ličnosti kulturne politike 20. stoljeća.



    Vrijednost zbirke tekstova Mladen Škiljan: Tragovi i svjedočanstva (1953. – 1980) upravo je u važnosti i veličini samoga Škiljana kao kazališne persone. Kao jednog od najvećih intelektualaca u hrvatskom kazalištu koji se zalagao za ravnopravan odnos glumca, publike i dramskih pisaca, Škiljana se danas smatra jednim od začetnika tzv. poetskog kazališta u Hrvatskoj, stoga je ovakav uvid u njegove spise prije svega zaista vrijedan povijesni dokument. Kao učiteljica života povijest se i u kontekstu ovih spisa ponavlja te su tako neki problemi kazališta u Hrvatskoj o kojima je pisao Mladen Škiljan, nažalost, i dalje prisutni. No, sve to govori u prilog važnosti objave ovakvih i sličnih dokumenata koji mogu samo dati novu dimenziju povijesti hrvatskog kazališta te postaviti temelje za neke nove kazališne prakse i, na temelju nekadašnjih djelovanja, ponuditi rješenja za postojeće probleme.

    © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 7. travnja 2020.

Piše:

Tea
Schmidichen