Gruntovec zauvijek

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Mladen Kerstner i Boris Svrtan, Gruntovčani, red. Boris Svrtan i Rajko Minković

• 
  
  Televizijska serija Gruntovčani (1975.) scenarista Mladena Kerstnera i redatelja Kreše Golika jedan je od najviših dometa svekolike hrvatske TV-produkcije, koja je oduševila ne samo publiku u vrijeme njenog nastanka nego čestim repriziranjem jednako toliko i kasnije naraštaje, tako da je stekla legendarni status. Zato se i prigodom njihovog oživljavanja u Kerempuhu najčešće govori o prebacivanju TV-serije na kazališnu pozornicu, jer je popularnost te serije u zasjenak bacila i vrlo vrijedan, opsežan i po postupcima vrlo različit Kerstnerov književni rad u stvaranju kompleksne slike tipičnog (ali ne i konkretnog) podravskog sela (a i načina života u cijeloj našoj tadašnjoj zemlji). 
  
  Tako su se i Gruntovčani najprije pojavili u novelama iz kojih je autor crpio građu za svoje sjajne scenarije, a nakon izvanrednog uspjeha serije, kazalište Komedija je krajem sedamdesetih postavilo u Golikovoj režiji i dramu Weekend u Gruntovcu koja je postigla znatan uspjeh i privukla velik broj gledatelja. U njoj su glavna lica ista kao i u seriji (a i tumačili su ih isti glumci), ali radnja je posebna i nije bila viđena u seriji. Pritom valja naglasiti da je Kerstner bio jako vezan za kazalište. Studirao je glumu u Zagrebu i Ljubljani, ali iako nije studij završio, bio je glumac i redatelj u većem broju profesionalnih i amaterskih teatara, a kada se početkom šezdesetih odlučio za karijeru profesionalnog književnika, napisao je i nekoliko kazališnih komada.

  
  
  Svi su oni najbliži pučkom teatru, ali i pored niza komičnih prizora i zabavnih scena Kerstner je uspijevao te naizgled nepretenciozne komade obogatiti slojevitošću značenja koja im je omogućila da postanu zrcalo čitavog društva i vremena u kojem su nastali. Boris Svrtan je i u svojoj adaptaciji Weekenda u Gruntovcu zadržao tu temeljnu odrednicu teksta, sada nazvanog Gruntovčani, naglašavajući i oslanjanje na megapopularnu seriju, iako se u fabuli velikim dijelom držao originalnog kazališnog teksta, Kerstnerove duhovite, ali u nekim elementima zastrašujuće slike mana socijalizma prije pola stoljeća.
  
  Očituje se to sukobom sela i grada (čiji predstavnici manipuliraju s političkim utjecajem i mogućim ulaganjima, uz uvjet da sebi prigrabe veliki dio prihoda), rezultira i pohlepom, lukavošću i bezosjećajnošću stanovnika malog mjesta koji nastoje odvojak važne ceste Dravske spojnice skrenuti kroz svoje selo (i svaki preko svoga grunta) da bi tako zaradili veliki novac. One manje vješte nastoje privući obećavanjem gradnje velike tvornice koja bi mogla zaposliti mnoge siromašne seljake, a među njima i protagonista Dudeka koji je doduše naivan, ali i najpošteniji među svima njima i jedini koji još vjeruje u ljudsku dobrotu. Glavni zaplet nastaje tek kada (da bi se namirilo glavne spletkare Cinobera i Presvetlog) projektanti odlučuju da bi cesta trebala preći preko skromne Dudekove kuće.

  
  
  Svrtan je u svojoj adaptaciji drame zadržao gotovo istovjetnu fabulu, s jednim bitnim pomakom. Kod Kerstnera o sudbini projekta odlučivali su visokorangirani partijski funkcioneri Dalmatinci čime je autor (čak i različitim dijalektima) naglašavao da sudbinu podravskog sela kroje ljudi koji s životom u njemu nemaju veze. Svrtan je čitav taj zaplet velikim dijelom zadržao, ali ga je (kao i cijeli komad) prebacio u današnje vrijeme. Zato je važna prometnica s kojom bi se Gruntovec trebao povezati sada europski koridor, a i uz taj bi spoj (koji bi i opet rušio Dudekovu kuću) također trebali nastati industrijski pogoni. Danas o velikom projektu (ovisno koliko će na tome zaraditi) odlučuje Marinela Puvalo, atraktivna tajnica u ministarstvu koja sudeći po govoru dolazi iz Hercegovine, a vrlo impresivno je tumači Ornela Vištica. Za razliku od mještana koji koriste vjekovima usavršavana lukavstva i intrige da bi došli do cilja, tajnica (koja zasigurno nije mrtvo puhalo) agresivno ide prema svom cilju, a interpretatorica dojmljivo i vrlo precizno oblikuje potpunu prirodnost i predanost u korištenju svih sposobnosti (uključujući i privlačan izgled) da poput mnogih današnjih političara agresivno i bezobzirno ostvari svoj cilj.

  
  
  U stvaranju te tajničine posebnosti pomogla je i vrlo uspjela kostimografija Vedrane Rapić koja je Višticu obukla u kostim koji je crvenom bojom privlačio pozornost, kao i u stvarnom životu kod nekih istaknutih nam dužnosnica. Ali dok je i to bilo u službi aktualizacije i satiričnosti suvremenih Gruntovčana, ostali su kostimi decentna suvremena varijacija na kostime iz TV-serije. To ukazuje kako se odnosi na jednom takvom tipičnom podravskom selu (a dobrim dijelom i u čitavom društvu) nisu bitnije promijenili u posljednjih gotovo pola stoljeća, a uz to vidljivom čini i namjeru da se privlačnost predstave gradi i na njenoj sličnosti s TV-serijom.
  
  Teško je to zamjeriti njenim tvorcima, jer su se time poslužili i Kerstner i Golik u njenoj praizvedbi 1978., angažiravši za scenske protagoniste ansambl serije. U tome su redatelji Kerempuhove nove izvedbe Boris Svrtan i Rajko Minković imali i znatno teži zadatak da im glumci zadrže sličnost s nekadašnjim interpretima, ali da im ostane i dovoljno prostora da pokažu i vlastitu kreativnost. A taj im je komplicirani zadatak iznimno uspio u suradnji s vrsnim ansamblom koji je očito uživao u takvoj nadogradnji tumačenja poznatih lica, pa je to zasigurno i najuspjeliji element predstave, zbog kojeg ona funkcionira jednako dobro i u nostalgičnom prisjećanju na vjerojatno najbolju hrvatsku seriju svih vremena i kao satira na suvremeno nam društvo koje se nije riješilo boljki prošlosti.

  
  
  Takvu vrstu interpretacije vjerojatno je posebno potaknulo i to da su Kerempuhovi tumači dvoje protagonista desetak godina mlađi od mitskih Martina Sagnera kao Dudeka i Smiljke Bencet kao Regice u vrijeme kada su glumili u seriji. Matija Šakoronja je pritom ostvario i gotovo nevjerojatnu sličnost s prethodnikom – od izgleda do načina govora i kretanja, tako da je djelovao kao autentična mlađa verzija Sagnerovog Dudeka, ali je ipak u nekim nijansama odnosa prema događanjima oko sebe ostvarivao ponešto drugačije, vrlo nijansirano prikazane odnose. Tako je njegov lik ipak aktivniji, ali i naivniji, s nešto manje rezignacije, kao što priliči njegovim godinama. Jedan od dirljivih trenutaka bio je nakon završetka predstave, kada se Smiljka Bencet popela na pozornicu da bi iskreno čestitala novoj Regici. Mirela Videk Hranjec je čestitke nedvojbeno zaslužila svojom punom predanošću i umijećem u kreiranju današnje Regice. Iako s manje fizičke sličnosti, uspjela je obnoviti duh koji je krasio negdašnju Dudekovu ženu, doduše ovdje manje ogrubjelu od teškog života, koja je zbog mladosti još zadržala veću ranjivost na nepravde, uz to jasnije pokazujući kako nije posve odustala od snova o ispunjenju ljubavi, a možda čak i majčinstva.

  I ostali su vrsni tumači Gruntovčana zadržali neka svojstva nekadašnje televizijske postave, ali ipak u nešto manjoj mjeri, nadoknađujući to vlastitom glumačkom i komičarskom osobnošću. Boris Svrtan je kao adaptator i jedan od redatelja možda dao i previše prostora svom Cinoberu, pretvarajući gotovo u glavno lice jednog od dvojice najvećih (iako prikrivenih) manipulatora i gramzljivaca u selu. Međutim, to je vrijeme ispunio vrlo dobrom igrom, djelomice podsjećajući na Zvonimira Ferenčića u TV-seriji, ali ipak dajući liku veću agresivnost i snagu umjesto nijansiranih sitnih komičnih detalja, što je ipak više u skladu s današnjim okolnostima. Efektno mu je kao Presvetli, rival (a u nuždi i partner) parirao svojim sjajnim komičarskim nervom (zadržavši ipak i mnoge elemente govora i pokreta nezaboravnog Mladena Šermenta) Hrvoje Kečkeš. A posebno se istaknula Ines Bojanić u ulozi babice, našavši pravu mjeru tumačenja mnogo starije žene, bez u komedijama u takvim situacijama uobičajenog pretjeranog karikiranja.
  
  
  
  Izrazito originalno i uspješno je svog Besnog, pijanca koji povremeno vrlo precizno objašnjava prave motive razvoja situacije, postavio Luka Petrušić, podosta se udaljivši od vrlo specifičnog (a i neponovljivog načina igre Franje Majetića). Filip Detelić je svog seoskog dužnosnika Matulu potpuno prilagodio svojem načinu igre, što je imalo puno opravdanje u njegovom odnosu s državnom tajnicom, koji je iziskivao makar hinjeno moderno ponašanje. Dvoje istaknutih glumaca izgradili su s mnogo umijeća lica koja su kombinacija prisjećanja i prilagodbe suvremenosti – Ivica Zadro kao Matulin pobočnik, krčmar Martin, a Nina Erak-Svrtan kao njegova supruga Gretica koja bolje od njega shvaća događaje, ali osim ponekog jetkog komentara ne sudjeluje u borbi oko moguće diobe plijena u tom još barem na izgled patrijarhalnom društvu. I Anita Matić Delić (kao Cinoberova supruga), kao i tumači više epizodnih uloga Josip Brakus, Maja Posavec i Karlo Mlinar, znatno su pridonijeli oživljavanju živopisnih stanovnika mitskog Gruntovca, te je upravo vrhunska igra čitavog ansambla onaj element koji je oduševio publiku, bacivši potpuno u zasjenak neke ne toliko sretne izvedbene postupke.

  
  
  Tako je scenografija koju također potpisuje Boris Svrtan prilično konvencionalna u realističkom prikazu nekoliko gruntovačkih ambijenata – Dudekove i Regičine kuće s krevetom na kome leži babica, eksterijera s plotom u prvom planu i seoske krčme. Možda je i takva mogla biti funkcionalna, no napravljena je tako da brojne, gotovo filmske izmjene scena traju predugo zbog promjene scenografije. Jest da to vrijeme popunjava zanimljiva glazba Glazbene družine Cinkuši, vrlo slobodne interpretacije nekih narodnih motiva tog kraja, koja bi tim svojim pomakom mogla biti zanimljiv kontrapunkt realističnom ambijentu i dodatna naznaka da Gruntovec traje i danas. Međutim, kako promjena dekora traje predugo, glazba prestaje djelovati u funkciji predstave, pa se čini da su te stanke tu zbog glazbe a ne ti glazbeni predasi u službi cjeline predstave. Zbog toga predstava gubi na ritmu i njenih tri sata (u koje je uključena i pauza) ipak djeluju predugo i u nekim trenucima zamorno, pa je to ona nijansa koja Gruntovčanima nedostaje da bi bili doista velika predstava.
  
  
  
  Međutim, kako je u cjelokupnom odvijanju predstave (osim za vrijeme predugih promjena scenografije) režija Borisa Svrtana i Rajka Minkovića potpuno osmišljena i precizno vođena, a glumački ansambl doseže vrhunske domete, gledatelji su itekako uživali u povratku u vječni Gruntovec.
  
  

  Produkcija: Satiričko kazalište Kerempuh
  Premijera: 8. ožujka 2020.
  
  Redatelji: Boris Svrtan i Rajko Minković 
  Adaptacija: Boris Svrtan
  Lektorica i jezična savjetnica: Ines Carović
  Scenograf: Boris Svrtan
  Scenograf suradnik: Branko Lepen
  Kostimografkinja: Vedrana Rapić
  Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Mondecar
  Autori glazbe: Glazbena družina Cinkuši, Živan Cvitković / Dubravko Ivančan i Ivica Kiš
  Autor videa: Rajko Minkovic
  Motažer videa: Leon Bjelinski
  Autor fotografija: Ivan Posavec
  Inspicijentica: Mirela Tihava
  
  Glume:
  Matija Šakoronja: Dudek
  Mirela Videk Hranjec: Regica
  Hrvoje Kečkeš: Presvetli
  Josip Brakus: Jura / Rok Vađon / Štef
  Maja Posavec: Cila
  Boris Svrtan: Cinober
  Anita Matić Delić: Kata
  Nina Erak-Svrtan: Gretica
  Filip Detelić: Matula (alternacija)  
  Ines Bojanić: Roza/Babica
  Ornela Vištica: Marinela Puvalo
  Borko Perić: Matula
  Luka Petrušić: Besni
  Karlo Mlinar: Inženjer / Videk / Konobar
  Ivica Zadro: Martin

  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 1. travnja 2020. 

Piše: