Blistavi suvremeni komediograf

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Ivan Penović, Znaš ti tko sam ja, red. Ivan Penović

• 
  
  Autorskim predstavama Prijeđanje vublike 148 i Katalonac u Teatru &TD Ivan Penović iskazao se kao najoriginalniji mlađi kazalištarac, što mu je otvorilo i vrata Hrvatskog narodnog kazališta koje u nevelikom prostoru Tonskog studija otvara mogućnost stvaranja inovativnih predstava, a to Penovićeva Znaš ti tko sam ja nedvojbeno jest. Zbiva se u prostoru kojeg je inventivni scenograf Filip Triplat uredio poput televizijskog studija u kojem se snima emisija s publikom, a nju ovdje predstavljaju kazališni gledatelji. Na početku u takvu scenu upada Silvio Vovk, koji vrlo ekspresivno tumači samouvjerenog ali ne i najspretnijeg voditelja emisije, a kasnije i jednako uvjerljivo ne samo naratora nego i za komediografsku tradiciju tipičnog, duhovitog slugu - protagonista braće Zanovića.
  
  On moli gledatelje za još malo strpljenja jer će uskoro početi projekcija filma o crnogorskim pustolovima (ili kako autor kaže - žmuklerima) iz 18. stoljeća Stjepanu i Primislavu Zanoviću i upozorava da je na svakoj stolici tiskan tekst Povjest priča koji će omogućiti lakše praćenje njihove sudbine. No kako je već i naslov tog teksta gramatički netočan (povjest bez „i“), već i to upućuje na barem dvije bitne stvari. Povijest je daleko od toga da bude pouzdana kao znanost koja barata činjenicama, jer ih neprestano iskrivljuje svojim interpretacijama, uglavnom ideološki ili politički motiviranima, a TV se najčešće i ozbiljnim temama bavi površno i na neozbiljan način.

  
  
  Braća Zanović bi možda i mogla biti ozbiljna tema u prikazu funkcioniranja europskog društva i njegovih elita (ne samo vremena u kojem su živjeli), jer su ti budvanski plemići često mijenjajući i vlastiti identitet uspijevali biti viđeni na dvorovima od Engleske i Francuske do Rusije, uživali u društvu ne samo najviših slojeva nego i nekih od najvećih umova svoga vremena, povremeno bivajući uspješni trgovci i još uspješniji prevaranti kojima nije uvijek polazilo za rukom izbjeći zatvor.
  
  Pritom je dublji trag prvenstveno svojim, tada cijenjenim knjigama ostavio mlađi Stjepan koji je tvrdio da se u Crnoj Gori uspio nametnuti i za vladara (i to uspješnog kako u borbi protiv Turaka tako i u društvenim reformama), predstavljajući se kao preminuli ruski car Petar III. i to tako što je na ulazu u jedno mjesto na pitanje tko je on, odgovorio: „Znaš ti tko sam ja“. To upućuje da je još jedna od bitnih tema ove predstave pitanje identiteta koje se danas u znatnom broju medija, a i političkih govora nametnulo kao iznimno važno kako za pojedince, tako i za čitave narode.
  
  
  
  Penović ga međutim predstavlja kao sredstvo manipulacije bez dubljeg značenja. Ukazuje na to i odgovor Stjepana na sugeriranje TV-voditelja da je on Hrvat – „Pa moglo bi se i tako reći“. Stjepana dojmljivo tumači Livio Badurina, oslanjajući se na unutrašnju snagu glumačke osobnosti koja iza ozbiljnosti i minimalne mimike i gestikulacije daje naslutiti stanovitu superiornost koja skriva potpuno drugačiju ličnost, spremnu iznimnom vještinom svaku situaciju obrnuti u svoju korist. A autor je svoje poigravanje identitetom potencirao i time da starijeg brata Zanovića – Primislava, glumi mnogo mlađi glumac Bernard Tomić koji djeluje mnogo mlađe i svojom izvanrednom interpretacijom koja se oslanja na efektnu zaigranost i veliku energiju u provođenju svake ideje već od trenutka kada mu je pala na pamet.

  Tako postavljenim protagonistima sjajne su partnerice dvije velike glumice, koje očito uživaju u virtuoznim transformacijama u potpuno različite likove. U tome im je pomogao i odabir kostima kojeg potpisuje glumački ansambl, što ukazuje da raznovrsnost kostima - od onih davnih do novih poput trenirke, koje su svi interpreti birali očito tako da im kreaciju uloge. U prvom dijelu predstave - povijesnom filmu o braći Zanović, Nina Violić i Lana Barić igraju nizozemske trgovce djelomice skrivene odjećom, koja pomalo karikaturalno podsjeća na osamnaesto stoljeće. U početku se osjećaju dominantno u vlastitoj zemlji u kojoj imaju ugled, ali potom izvanredno  nijansirano prikazuju kako ih pohlepa i želja za lakom zaradom na naizgled naivnim strancima vode do gubitka nadmetanja, a s njime i imetka.

  
  
  Uz to Lana Barić impresivno s mnogo snage tumači i epizodu inkvizitorice, a tu autoritarnost je zadržala i u drugom dijelu predstave – TV-emisiji s diskusijom o značenju i važnosti braće Zanović koji se i ovdje pojavljuju i to kao hologrami koje je prema genima njihovih potomaka oživjela DNK analiza. Livio Badurina i Bernard Tomić se i u toj varijanti protagonista s jednakom virtuoznošću podsmjehuju autoritetima današnjice, kao i onima svog vremena. Silvio Vovk vrlo uvjerljivo prikazuje kolebanja predstavnika televizije koji nastoji sačuvati poštovanje trenutačne vlasti, dok Lana Barić kao ugledna povjesničarka, sada na radu u svjetski poznatom Povijesnom institutu u Keniji, nastoji analizama slavne povijesti također učvrstiti uvriježena mišljenja.
  
  Ipak, najsnažniji udarac takvim stavovima zadaje vrhunski ekspresivna Nina Violić kao nevjerojatno samosvojna Mama Ubu koja se protivi etiketama i čvrstim identitetima, uključujući i onaj vlastiti koji je dobila iz remek-djela Alfreda Jarryja Kralj Ubu, velikog prethodnika antiteatra. Silinom glumačkog izraza, ali i tekstom, ta se Mama Ubu, iako isključivo tekstualno-scenska kreacija, postavila kao jedino pravo živo biće u Znaš ti tko sam ja.

  Po tome bi ova iznimno zabavna predstava mogla predstavljati i antiteatar dvadesetprvog stoljeća, iako ima razloga i za njezino češće smještanje u okvire postdramskog ili postmodernističkog kazališta. Vjerojatnije je ipak da Ivan Penović postupke svih tih kretanja, kao i poneke detalje i drugih kazališnih stilova, kombinira na vrlo originalan način ostvarujući samosvojan izraz pravog komediografa današnjice koji uz beskrajnu duhovitost i nizanje komičnih situacija u izuzetno brzom ritmu obogaćuje ovaj svoj vrijedan autorski projekt i bogatstvom značenjskih slojeva.
  
  Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
  Premijera: 6. ožujka 2020.

  Autor teksta i redatelj: Ivan Penović
  Scenograf: Filip Triplat
  Glazba: Karlo Mrkša, Filip Triplat
  Odabir kostima: Glumački ansambl predstave
  Oblikovanje svjetla: Dragan Micić, Ivan Penović
  Asistentica redatelja: Vida Zelić
  Inspicijentica i šaptačica: Suzana Bogdan-Pavek
  
  Glume:
  Livio Badurina: Stjepan Zanović 
  Bernard Tomić: Primislav Zanović 
  Silvio Vovk: Voditelj - Narator /Sluga Tanović 
  Lana Barić: Inkvizitorica/ Trgovac Jordan/ Ankica Kutle
  Nina Violić: Antun Zanović / Trgovac Chomel / Mama Ubu

  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 26. ožujka 2020. 

Piše: