Istraživanje neistraženog: Vrijedan doprinos kazališnoj kritici

Alen Biskupović, Osječka kazališna kritika (1902.-1945.), Ars academica, Osijek, 2019.

  • U izdanju biblioteke Ars academica 2019. godine objavljena je znanstvena monografija pod naslovom Osječka kazališna kritika (1902.-1945.) autora Alena Biskupovića, koja donosi opsežnu i iznimno vrijednu analizu osječke dramske kazališne kritike objavljivane u razdoblju od 1902. do 1945. godine u osječkim dnevnim novinama. Alen Biskupović docent je humanističkih znanosti u znanstvenom polju Znanost o umjetnosti, znanstvena grana Teatrologija i dramatologija na Odsjeku za kazališnu umjetnost Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, gdje predaje kolegije iz povijesti svjetske drame i kazališta. Objavio je preko dvadeset radova te sudjelovao na brojnim hrvatskim i međunarodnim znanstvenim skupovima. Osim bavljenja znanošću, Alen Biskupović djeluje kao kazališni kritičar te je objavio više od stotinu članaka u različitim hrvatskim i međunarodnim časopisima te mrežnim stranicama. Monografija objedinjuje oba autorova poziva, znanstveni i kritičarski, što je razvidno u autorovom poznavanju prirode žanra i detaljnom potkrepljivanju iznesenih teorijskih postavki.

    Znanstvena monografija stavlja osječku dramsku kazališnu kritiku u društveno-politički kontekst vremena i objašnjava njezinu važnost u održavanju nacionalne samosvojnosti. Pritom pruža znanstveno-teorijski i praktični uvid u žanr prikazujući strukturu, stil i funkciju žanra, koje potkrepljuje primjerima iz iscrpnog korpusa koji obuhvaća četiri osječka dnevna glasila (Die Drau, Slavonische Presse, Narodna/Hrvatska obrana i Hrvatski list/glas) te devet kazališnih kritičara (Carl Benda, Josipa Glembay, Andro Morić, Ivan Krstitelj Švrljuga, Dragan Melkus, Otto Pfeiffer, Ivan Krnić, Ernest Dirnbach i Franjo Bartola Babić). Monografija je opremljena svom nužnom uredničkom aparaturom kojom se postiže lakša uporaba autorovih podnesaka, a omogućava se i proširivanje teorijskih znanja i predložaka. Podijeljena je u pet logično strukturiranih poglavlja: 1. Uvod, 2. Osijek u kontekstu vremena, 3. Dramska kazališna kritika u osječkim dnevnim novinama, 4. Zaključak i 5. Literatura i prilozi, nakon kojih slijedi Kazalo imena i Biografija autora. Monografiju otvara predgovor prof. dr. sc. Sanje Nikčević, koja objašnjava važnost kazališne kritike i autorovog praktičnog i teorijskog doprinosa žanru kroz pisanje kazališne kritike i objavljivanje monografije.



    Uvodno poglavlje pruža odgovor na pitanje zašto je autor odlučio napisati monografiju, a kao razlozi se navode potreba za temeljitijim znanstveno-istraživačkim pristupom kazališnoj kritici koji bi omogućio bolje razumijevanje prirode žanra i težnja postojeće građe o kazališnoj kritici ka zagrebačkoj centralizaciji, te zanemarivanje Osijeka kao plodonosnog vrela vrijedne kazališne kritike.

    Drugo poglavlje nazvano Osijek u kontekstu vremena donosi kronološki pregled društveno-političkih (ne)prilika u Osijeku, koje su utjecale na razvoj grada kao multikulturalnog središta, što čitatelju daje odgovor na pitanje zašto su prve dnevne novine u Osijeku na hrvatskom jeziku izašle više od 50 godina nakon onih na njemačkom jeziku. Značajan broj stranica posvećen je osvjetljavanju dugogodišnjih sukoba mađarskih, njemačkih i nacionalnih strujanja u Osijeku, koji utječu na razvoj tiskarstva i dnevnih novina u Osijeku. Opisuje se povijest djelovanja, funkcija, sadržaj i struktura osječkih dnevnih glasila na njemačkom (Die Drau i Slavonische Presse) i hrvatskom jeziku (Narodna/Hrvatska obrana i Hrvatski list/glas). Monografija osvjetljuje činjenicu da su upravo suparničke, njemačke novine izgradile temelje za izlazak hrvatskih novina, te unatoč njihovim razlikama one su jednake u tome da su odražavale društveno-politički i kulturni života grada Osijeka. Autor se u posljednjem dijelu poglavlja osvrće na razvoj kazališta u Osijeku, kojemu put utire djelovanje njemačkih putujućih kazališnih družina, a koje svoj puni oblik doseže 1907. osnutkom Hrvatskog narodnog kazališta.



    Treće poglavlje, naslovljeno Dramska kazališna kritika u osječkim dnevnim novinama, ključno je i najopsežnije poglavlje u kojemu se uspostavlja žanr kazališne kritike. Poglavlje čine dva glavna dijela istraživanja (Osječki kazališni kritičari od 1902. do 1045. i Elementi vrednovanja u kazališnoj kritici), koja su dalje raščlanjena na brojna potpoglavlja. Prvi dio istraživanja donosi temeljit pregled djelovanja najistaknutijih osječkih kazališnih kritičara prve polovice 20. stoljeća, predstavljajući njihov život i djelovanje, analizirajući funkcije, strukturu, stil i poziciju kazališne kritike te stav uredništva prema kazališnim kritičarima. Provedeno istraživanje dolazi do važnih zaključaka o žanru i predstavnicima: osječki kazališni kritičari bili su obrazovani, kazališni kritičar svjesno ili nesvjesno posreduje između umjetnosti i društva, kazališna kritika ima čvrstu četverodijelnu strukturu i hibridni je žanr, dokaz o važnosti kritičara je njihova pozicija u novinama i zaštita koju im je pružalo uredništvo novina. Iznimna vrijednost poglavlja nalazi se u činjenici da je svaki od zaključaka potkrijepljen odabranim primjerima iz korpusa, te utemeljen na teorijskim postavkama Marshalla McLuhana i Richarda H. Palmera, koje autor proširuje i primjenjuje na osječku kazališnu kritiku.

    Drugi dio trećega poglavlja pruža analizu pet elemenata vrednovanja koji se javljaju u kazališnoj kritici (dramatičari, redatelji, glumci, kazalište i publika), a primjeri iz korpusa daju uvid u činjenicu koji elementi vrednovanja u kritici pokazuju jasnoću, a koji nepreglednost. Analiza korpusa dovodi autora do sljedećih zapažanja: dio kritike koji se osvrće na dramatičare odlikuje se jasnom strukturom, kazališna kritika pokazuje slabost u prikazu redatelja - svodeći se na ocjenu je li režija uspjela ili ne, najveći dio kritike bio je posvećen glumcima prema kojima je kritika njegovala afirmativan stav, kritika je pružala savjete upravi kazališta o pravilnom ponašanju, kazališni kritičari su u kritikama vrednovali i nastojali mijenjati ukus publike. U ovom dijelu istraživanja posebno se ističe autorova vokacija kazališnog kritičara; unatoč enormnoj proučavanoj građi, autor usustavljuje pravila i odstupanja koja vrijede za pojedinu proučavanu kategoriju, što rezultira iznimnom preglednošću monografije.



    Posljednje poglavlje monografije donosi zaključak u kojemu autor na pregledan način sintetizira najvažnije zaključke donesene u monografiji. Obrazlažu se razlozi kašnjenja i razvoj  hrvatskog novinstva, tiskarstva, kazališta i kazališne kritike u Osijeku. Ističe se važnost i mnogobrojnost kritičara na području Osijeka koji su dramskom kazališnom kritikom obavljali mnoge funkcije - od one društveno-političke pa do kulturno-umjetničke, temeljeći svoju kritiku na načelu objektivnosti unatoč društveno-političkim nesuglasicama u Osijeku.

    Monografija Osječka kazališna kritika (1902.-1945.) pruža detaljnu analizu dramske kazališne kritike najistaknutijih osječkih kazališnih kritičara koji su djelovali u prvoj polovici 20. stoljeća. Autor se osvrće na društveno-politički kontekst koji je utjecao na razvoj žanra kazališne kritike, te analizira formu i strukturu, stil i funkcije žanra. Provedeno istraživanje dokazuje da osječka dramska kazališna kritika unatoč društveno-političkim prijeporima u Osijeku odbacuje princip nacionalnosti te postaje mjesto slobode izričaja, koje počiva na objektivnosti. Monografijom se dokazuje opstojnost žanra te postojanje vrijedne dramske kazališne kritike na području Osijeka koja uspješno slijedi europska i zagrebačka strujanja.

    Analizirana kazališna kritika ima iznimno važnu ulogu i danas, budući da služi kao dokumentaristički zapis o kulturnom i društvenom životu Osijeka u razdoblju od 1902. do 1945. Osim sadržajne vrijednosti koju posjeduje, ova monografija iznimno je važna zato što prva na sustavan način pruža analizu žanra s društveno-političkog i kulturno-umjetničkog gledišta i stoga predstavlja temelj za daljnje proučavanje žanra. Monografiju obilježava jasan stil, pregledna struktura, primjerenost opsega i utemeljenost na teorijskim i praktičnim spoznajama. Njome se također potvrđuje važnost poziva kazališnog kritičara koji ne samo da prosuđuje vrijednost kazališne izvedbe, nego svojom ocjenom i savjetom utječe na budući razvoj kazališta.

    © Lucija Periš, KAZALIŠTE.hr, 6. ožujka 2020.
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam