Velika i važna predstava

Gradsko dramsko kazalište Gavella: Autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić prema motivima romana Ivane Bodrožić, Hotel Zagorje, red. Anica Tomić

• 
  
  Hotel Zagorje, kako je preimenovana nekadašnja elitna partijska škola u Kumrovcu, bio je dom znatnom broju prognanika iz Vukovara u velikom dijelu devedesetih godina. Tu je s majkom, bratom i velikim brojem Vukovaraca (uglavnom žena, djece i staraca, jer su se muškarci borili sve do pada njihovog grada) od 1991. - kada je stigla kao devetogodišnjakinja, godinama boravila Ivana Bodrožić, čekajući kao i mnogi drugi u malenom sobičku da se riješi pitanje njihovog stalnog smještaja. Na temelju tih sjećanja napisala je roman u kojem je vrhunskim književnim sredstvima uobličila ispovjednu prozu o kompliciranom odrastanju djevojčice u teškim uvjetima. Pritom nigdje ta nimalo idealizirana djevojčica koja postaje buntovna tinejdžerica ne koristi razmišljanja koja bi nadilazila njezin uzrast, što autorica obogaćuje izvanrednim darom zapažanja kako bi karakterističnim detaljima bez uljepšavanja ukazala na većinu problema tog razdoblja.
  
  Tako je i prisjećanje na četničke zločine (koje uključuje i nestanak njenog oca) bez uobičajene verbalne osude zločina, ali sama činjenica da i Ivana i ostala djeca prihvaćaju zločine kao uobičajenu ratnu praksu, emocionalno mnogo snažnije djeluje na čitatelja. A i kompliciranost odnosa prognanika i onih koji se s njima susreću od tramvaja do škole iz naoko malih, ali smislom i emocijama nabijenih pokazatelja, uspijeva pokrenuti nevjerojatno snažno doživljavanje vremena stvaranja neovisne države, prema kojem se kritički odnos stvara autentičnim osjećajima a ne riječima koje bi oblikovale izravno analitičko razmatranje. Upravo je takav postupak ponajviše pridonio ocjeni da je Hotel Zagorje vjerojatno najbolji roman o Domovinskom ratu (iako u njemu rata zapravo i nema), a i jedan od najvrjednijih suvremenih hrvatskih romana uopće.

  
  
  Zbog toga se nerijetko povodom predstave u Gavelli izražavalo čuđenje da je trebalo čak deset godina da bi se taj roman priredio za kazališno izvođenje i to u vremenu kada kazalište često poseže za drugim medijima - od romana do filmova, kao materijalom za stvaranje predstava. Moram priznati da me mnogo više začudilo to da je do te kazališne adaptacije došlo, jer se radi o romanu kojem je gotovo nemoguće pronaći scenski primjerenu inačicu. Veliki problem je već i to što su ne samo protagonistica nego i nekoliko drugih važnih lica (njene prijateljice) djeca koja tijekom godina odrastaju, mijenjajući se i fizički, što je čak i s vrlo talentiranim mladim glumicama teško izvesti. Osim toga, najveća vrijednost romana nije u radnji nego u osjećajima koje izaziva protagonističino prizivanje načina na koji je u ranim godinama doživljavala svijet oko sebe. Na taj način je glavna vrijednost romana upravo pripovjedačko umijeće kojim Ivana Bodrožić uspijeva rastvoriti emocionalni svijet djevojčice Ivane. Ima tu doduše mnogo zbivanja za koja se čini da bi mogla poslužiti za stvaranje dramskih situacija, no ona su tek skicirana kao tipične situacije koje puno, a povremeno i začudno značenje dosežu kroz način kako ih doživljava glavno lice, što je gotovo nemoguće za postavljanje na scenu bez tih teatru neprimjerenih izravnih opisa i objašnjenja.     

  
  
  Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić taj ekstremno težak zadatak riješile su odvaživši se za prelaženje okvira dramatizacije romana i odlučivši da prema njegovim motivima naprave vlastiti autorski projekt. U tom njihovom traganju za primjerenim scenskim uobličenjem tema Hotela Zagorje, najuočljivije je opredjeljenje da sve uloge tumači isključivo osam glumica, jer se u prikazima ratova, pa i Domovinskog, o ženama i njihovim patnjama govori nedovoljno kao i o njihovoj presudnoj ulozi u obnavljanju života. No, za uspjeh ove iznimne predstave još je važnije bilo rješenje da o problemima života prognanika i odrastanja u uvjetima kakvi su vladali u hotelu Zagorje protagonistica Ivana i njene najbliže govore iz današnje perspektive, prisjećajući se događaja koje su preživjele.
  
  Predstava započinje tako da glumice ulaze u svoje uloge nudeći gledatelje rakijom, a onda s pozornice objašnjavaju kako će ispričati što su doživjele u devedesetima kada su imale gotovo tridesetak godina manje. Dijana Vidušin kao Ivana u tom uvodu pita ima li u publici nekadašnjih prognanika ili sudionika Domovinskog rata a onda, kao da se boji da je time uplašila publiku, obećava da predstava neće biti mračna nego će imati i puno zabavnih elemenata, pa prelazi na priču o hotelu Zagorje i traži da se na velikom ekranu iza nje, dominantnim elementom uspjele minimalističke scenografije Igora Vasiljeva (koji je i autor video-projekcija) pojave snimke devastiranog hotela Zagorje i započinje s mnogo voditeljskog šarma i povremene  duhovitosti priču o njegovoj povijesti da bi postupno prešla na vrhunsku glumačku interpretaciju djevojčice Ivane i njenog odlaska iz Vukovara i dolaska u hotel Zagorje.

  
  
  Takvih prijelaza iz evokacije dramatičnih situacija prognaničkog života u obraćanja publici, koja podsjećaju da se radi o kazališnoj predstavi, ima još – od svojevrsnog stand-upa do plesnih točaka (koreografkinja Lada Petrovski Ternovšek) koje podsjećaju na estradizaciju današnjeg sagledavanja svijeta. Veliki je redateljski uspjeh tako različite postupke uklopiti u cjelinu koja u nekom trenutku može olakšati impresivan emocionalni doživljaj strahota koje su junakinje preživjele. To ipak ne razbija jedinstvenu upečatljivost slike devedesetih, ali bitno pridonosi njenoj nijansiranosti koja baš time još snažnije djeluje na gledatelja. Tome još više pridonose izvanredni glumački dometi čitavog ansambla, a posebice Dijane Vidušin koja je nedvojbeno ostvarila jednu od najdojmljivijih uloga u našem kazalištu posljednjih godina - u rasponu od uvjerljivog prikaza ponašanja djevojčice koja se povremeno posvećuje igrama i maštanju o ljubavi, ali koju čak i neki detalj može vratiti u turobnu svakodnevicu - do patnje (prikazane bez imalo patetike, ali tim snažnije) čekanja oca koji je nestao u Vukovaru. Uz to, i njene su partnerice ostvarile vrhunske uloge.
  
  Ksenija Pajić izvanredno portretira majku koja se samozatajno brine za obitelj i suspreže osjećaje da ne bi ostale opterećivala, ali majstorskim detaljima daje naslutiti sva opterećenja i muku koje takav težak životni izbor nosi sa sobom. Perica Martinović efektno predstavlja baku koja se još uvijek s mnogo energije odupire predaji životnim teškoćama, uz efektno prelaženje od komičnog pretjerivanja preko uživanja u nekim sitnicama do eksplozija bijesa. Bojana Gregorić Vejzović vrlo je nijansirano i s pravom mjerom odigrala ulogu tete Slavice koja izaziva osudu ostalih jer iskreno priznaje da je njoj bilo još gore prije rata i da nimalo ne žali za svojim također nestalim suprugom nasilnikom koji ju je svakodnevno mlatio za svaku sitnicu. To dodatno povezuje predstavu s današnjim vremenom u kojem se o tom nasilju često govori, ali malo kome pada na pamet da ga je bilo i u vremenima u kojem su se događale i veće strahote.

  To je ujedno i jedan od odlučujućih poteza u rastakanju uobičajene opće slike stradalnica u ratu da bi ih se individualiziralo u potpuna, međusobno vrlo različita ljudska bića. Niti jedna od njih nije idealizirana kao isključivo pozitivna osoba, a to je vidljivo i na također sjajno odigranim Ivaninim prijateljicama, djevojčicama koje se najčešće vole, igraju i podržavaju, ali nerijetko i sukobljavaju, što bi u mirnodopskim uvjetima bilo brzo zaboravljeno, ali u hotelu Zagorje ponekad poprima vrlo ozbiljne odjeke, posebice kada u svoje djetinjaste svađe uvuku i raspravu o očevima koji su nestali. Te svađe najčešće pokušava ublažiti i smiriti Marina kojoj Antonija Stanišić Šperanda pridaje mnogo blagosti i ljubavi prema prijateljicama. Ivana Bolanča uvjerljiva je kao povučena nekad djevojčica, a sada žena koja se ne može (ali često i ne želi) sjetiti ničeg iz tog ranog perioda života. Tena Nemet Brankov šarmira kao Nataša, ekstrovertirana osoba koja želi biti u središtu pozornosti, dok Zorica u svojoj zaigranosti često prelazi granice i izaziva sukobe koji se s mnogo (i njezine) muke teško smiruju. Izuzetnom energijom, preciznošću i točnošću svakog detalja odigrala ju je Lana Meniga, ostvarivši nevjerojatan domet i po tome što je kao studentica glume u tu svoju prvu predstavu uskočila dva dana prije premijere, kada se Ivana Roščić (koja je na predstavi radila od početka) ozbiljno ozlijedila na generalnoj probi.

  
  
  Baš to što su izvanredne glumice udahnule potpun život individualiziranim ženama različitih karaktera dovelo je do toga da je Hotel Zagorje kao autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić ostvario najviše kazališne vrijednosti, uspjevši kroz pojedinačne patnje toliko duboko dirnuti gledateljeve emocije da su se oni koji su proživjeli devedesete prisjetili svojih tadašnjih doživljavanja ratne tragedije i njenih ljudskih dimenzija, a oni mlađi konačno uspjeli izravno osjetiti patnju žrtava. Po tome značenje Hotela Zagorje nadilazi okvir veličanstvene teatarske predstave u vremenu u kojem se vukovarska tragedija prvenstveno koristi kao sredstvo za postizanje političkih, a još češće politikantskih ciljeva u kojima nema mjesta za respekt prema patnji svakog pojedinog čovjeka koji je stradao u Domovinskom ratu.

  Produkcija: Gradsko dramsko kazalište Gavella
  Premijera: 14. veljače 2020.
  
  Redateljica: Anica Tomić
  Dramatizacija romana: Jelena Kovačić i Anica Tomić
  Dramaturginja: Jelena Kovačić
  Autor glazbe: Nenad Kovačić
  Scenograf i autor video projekcija: Igor Vasiljev
  Koreografkinja: Lada Petrovski Ternovšek
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
  Asistent dramaturginje: Ninoslav Mrvelj
  Asistentica scenografa: Paola Lugarić
  Vizualni identitet predstave: Ivona Đogić Đurić / Crtaona Studio
  Autor fotografija: Jasenko Rasol
  
  Igraju:
  Ivana: Dijana Vidušin
  Mama: Ksenija Pajić
  Baka: Perica Martinović
  Teta Slavica: Bojana Gregorić Vejzović
  Zorica: Ivana Roščić / Lana Meniga
  Marina: Antonija Stanišić Šperanda
  Jelena: Ivana Bolanča
  Nataša: Tena Nemet Brankov
  Voditelj: Đorđe Kukuljica
  
  @Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 6. ožujka 2020.       

Piše: