Kombinacija odvažnosti i mjere

Tomislav Zajec, Mala Moskva / Ono što nedostaje, Hrvatski centar ITI, 2019.

• Jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih dramskih pisaca, dramatičara i dramaturga te dobitnik brojnih priznanja za svoja djela, Tomislav Zajec, objedinjenim izdanjem dviju jednočinki Mala Moskva / Ono što nedostaje biblioteke Mansioni u izdanju Hrvatskog centra ITI hrvatskoj se publici predstavio i kao vrsni ilustrator obiteljskih odnosa. U spomenutim se posljednjim djelima Mala Moskva (2014.) i Ono što nedostaje (2018.) Zajec hvata ukoštac s izazovima narušenih obiteljskih odnosa koji, u okviru njegovih drama, nadrastaju same obitelji i, kako u pogovoru navodi Matko Botić, postaju izvor svih daljnjih društvenih sukoba.

  Mala Moskva i Ono što nedostaje gotovo su naturalistički pregledi otuđenja, hermetičnosti i opće nemoći koji predstavljaju obitelj kao ishodište svih ostalih sukoba, bilo unutrašnjih ili društvenih. Prateći osnovicu Čehovljeve drame Tri sestre Zajec se u Maloj Moskvi gotovo filmski suočava s napuklinama jedne obitelji. Brzi i kratki rezovi, fragmentirane scene i nelinearna radnja naglašavaju uzak prostor narušenih obiteljskih odnosa, a mucanje jednog od likova upozorava na muk, tajne i sve neizgovoreno što samo produbljuje jaz među njima. Budući da se radnja obiju drama ne odvija linearno nego se čitatelja naglo prenosi iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto, fabula se poput slagalice stvara tek pomnim čitanjem drame i sagledavanjem šire slike.
  
  
  
  Prostor drame u Maloj Moskvi postojan je i vezan za kuću kao ishodište svih obiteljskih problema, a Mala Moskva pritom je kuća koja se raspada, baš poput njezinih žitelja. U lošem je stanju i iznutra nagrižena tajnama i nedorečenostima, a likovi su u svojoj nemoći i slabosti zarobljeni u  svom (nekadašnjem) domu. Bogatstvo jezika i simbola pridonosi osobnijim razumijevanjima drame, a likovi postaju osobe iz čitateljeve svakodnevice, možda čak i obitelji. Mala Moskva prošarana je mnoštvom žargonizama, dijalozima na stranim jezicima, dječjim pjesmama, aluzijama na popularne medijske servise i, naposljetku, lokalnim govorom uz koji je obitelj odrasla, čime se dramu može i vremenski i prostorno kontekstualizirati.

  
  
  Na sličan je način građena i drama Ono što nedostaje, koja se također temelji na teškim obiteljskim odnosima, uz poseban naglasak na emocionalno sazrijevanje i pokušaje pronalaženja sebe. Bogata simbolika jedna je od najvrjednijih odlika i drame Ono što nedostaje, a Tomislav Zajec ovdje je svoje likove dodatno isprepleo a fabulu učinio još kompleksnijom. Dok je dramski prostor u Maloj Moskvi bio vezan za dom, u Ono što nedostaje agresivno je rastrgan i rascijepljen, što se reflektira i na same odnose među likovima. Odnosi likova zamršeni su, baš kao i fabula, koja se sastoji od desetak preklapajućih i paralelnih scena. Ako je Zajec u Maloj Moskvi i imao razumijevanja za svoje likove, u Ono što nedostaje oni su lišeni inhibicija –viču, psuju, svađaju se i ulaze u fizičke sukobe koji reflektiraju njihove unutrašnje netrpeljivosti. Neobuzdani izljevi emocija trnovit su put do katarze, odnosno simbola Everesta koji se provlači cijelom dramom, bilo kao simbol otuđenja ili nedostižnog ideala.

  Mala Moskva i Ono što nedostaje studije su emocionalnih trauma proizašlih iz (obiteljskog) otuđenja, a hrvatskoj dramskoj sceni mogu poslužiti i kao lekcija iz gradnje dramske radnje, atmosfere i simbolizma. Tomislav Zajec hrabro se suočio s nekima od najintimnijih životnih nedaća – od preljuba, ovisnosti i pokušaja samoubojstva do silovanja, istraživanja seksualnosti i napuštanja te ih je u ovim dramama pažljivo i pomno iscrtao. No unatoč ekspresivnom sadržaju i simboličnom jeziku, najveća vrijednost Zajecovih drama ipak je njihova forma koja, možda bolje od same pisane riječi, naglašava hermetičnost i ograničenost obiteljskih odnosa. Kao što se radnja prekida kratkim i brzim rezovima radi prijelaza na drugu scenu i u drugo vrijeme, tako se prekidaju i pokušaji zbližavanja članova obitelji, čime ih se indirektno zarobljava u prostor drame. Zajec je i ovim dramama potvrdio da je jedan od odvažnijih hrvatskih dramatičara koji će svakako ostaviti dubok trag u hrvatskoj književnosti, a njegov rad možda najbolje sumira upravo citat iz Male Moskve: „Es gibteine Zukunft! (Postoji budućnost)“.
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 19. veljače 2020.

Piše: