Manje je više

Hrvatsko narodno kazalište Osijek: Jean-Baptiste Poquelin Molière, Škola za žene, red. Nikola Zavišić



  • Hrvatsko narodno kazalište iz Osijeka 31. siječnja 2020. godine premijerno je izvelo komediju Škola za žene Jean-Baptistea Poquelina Molièrea, koju je režirao Nikola Zavišić. Dramaturgiju potpisuje Dora Golub, scenografiju Igor Vasiljev, kostimografiju Suna Kažić, scenski pokret i koreografiju Maja Huber, skladbe i oblikovanje zvuka Willem Miličević te oblikovanje svjetla Igor Vasiljev i Nikola Zavišić.

    Jean-Baptiste Poquelin Molière jedan je od najpoznatijih svjetskih komediografa, iz čijeg su pera proizišla komedije poput Mizantropa, Škrtca, Tartuffea, Umišljenog bolesnika… Ponajveća mu je zasluga uvođenje komedije kao žanra u visoku umjetnost. Sve su to djela kojima je Molière oštro i nemilosrdno ubadao i prokazivao mane bogatih, licemjernih, moćnih i inih sudionika koji uvijek iznova izmigolje ispod kamena društvenih ropotarnica. Jedno od takvih je i Škola za žene, zanimljiv, duhovit i satiričan komad u kojem će Molière raskrinkati suptilniju verziju mizoginosti. U njoj stanoviti Arnolphe (Ivan Ćaćić) na svoju skrb preuzima mladu Agnès (Antonia Mrkonjić) te je šalje u manastir kako bi je očuvao od izvanjskih utjecaja i osigurao da pod njegovom kontrolom bude neuka, naivna i nevina. Sav taj silni trud Arnolphe poduzima iz jednog jednostavnog razloga - želi bedastu i poslušnu ženu bez vlastitog mišljenja i sposobnosti zaključivanja kako bi osigurao njezinu inferiornost, a time svoju superiornost u svakom pogledu. Kako to kod Molièrea obično i biva, u priču se nenadano upliće Horace (Antonio Jakupčević), zgodan mladić vođen čistom ljubavi, koji je slučajno i prijatelj s Arnolpheom, iz čega proizlaze brojne zablude i komične situacije jer Horace ne zna da je Arnolphe Agnèsin potencijalni zaručnik. 



    Nikola Zavišić osječkoj je publici sad već poprilično poznat s obzirom da je u HNK Osijek postavio Tri sestre, gostovao sa Zdrav(o) Život(e) i OtpisaNE, a u Dječjem kazalištu režirao Jonathanov let, Jamesove mačke i Emila i detektive. Dok je predstave u HNK-u režirao u malo suptilnijem tonu, režije iz Dječjeg kazališta ponajbolje oslikavaju njegovu redateljsku poetiku i estetiku – energično, začudno i drugačije. Tako se kod njega često pronalazi kombiniranje vizualnog i fizičkog teatra, lutkarstva, simbolično poigravanje novim medijima, uporaba različitih kazališnih konvencija iz različitih epoha… Nešto na tom tragu uz dramaturginju Doru Golub pokušao je napraviti i s Molièreom. Kako bi odmah najavio razbijanje zida između scenskih događanja i publike, predstava se otvara pokazujući glumce koji još nisu spremni za početak, a princip se i nastavlja izlaženjem iz uloga, upotrebljavanjem osobnih imena glumaca, prisutnošću šaptačice koja izlazi i na scenu… Najzanimljiviji element predstavlja scenografija u kojoj je scena potpuno ogoljena te se u pozadini nalazi veliko bijelo platno na kojem se odvijaju projekcije ili prikazuju sjene, a sve što glumci koriste za gradnju prostora su jedno postolje i okviri na kotačima, papir, ljepljiva traka i najlon. Time se poigrao i s naslovom djela i porukom, stavljajući i likove i publiku u školu, pa nam tako često glumci crtajući, na duhovit način pojačavaju poruke situacija.



    Uz ovaj vizualni dio posebno su efektni kako vizualno tako i značenjski i izvedbeno scene noćnih mora Arnolphea, obilježene energičnim pokretom i minucioznom koreografijom. Zavišić ne bi bio Zavišić da svemu nije dodao i songove, parodiju opereta, mjuzikla, elemente mimskog teatra, komedije dell arte, elizabetinskog kazališta, pučkog kazališta, suvremene kostime sa stilskim naznakama… i u tome svemu je pretjerao. Škola za žene obično se intenzivno krati kad se postavlja, dok je ovdje redateljsko-dramaturški koncept ne samo sačuvao izvornik nego i štošta nadodao, pa komedija traje dva sata. Navedene silne distrakcije od onog važnog rezultiraju predugačkim trajanjem, dramaturškom nedosljednošću, repeticijom i čestim padanjem ritma, a time se još više ističe kako su dijelovi koji najbolje funkcioniraju oni čisti Molièreovi.

    Vrhunac izvedbe čini ansambl koji se našao u stravičnoj situaciji. Naime, već je pola predstave bilo pripremljeno kada nas je Aleksandar Bogdanović koji je igrao Arnolphea tragično napustio zbog bahatosti i sebičnosti jednog mladog pojedinca koji je nažalost još jednom pokazao što sve ne valja u našem društvu. U takvoj situaciji teško je bilo očekivati da će ansambl smoći snage, volje i želje nastaviti i to još u ovakvom konceptu, ali napravili su i više. Čini se kako su smogli još više snage nego inače i poželjeli svom prijatelju odati počast na najbolji mogući način - vrhunskom izvedbom. U najgoroj situaciji bio je Ivan Ćaćić koji je iz kazališta izbivao duže vremena zbog ozbiljne bolesti, a onda je još i morao preuzeti na sebe najveću odgovornost i zamijeniti Aleksandra. Iako je Ćaćić svojim dosadašnjim kreacijama dokazao svoj kalibar, teško je bilo za vjerovati da će u danim okolnostima sve skupa funkcionirati. Međutim, Ćaćić je ostvario jednu od svojih najboljih uloga, fizički iscrpljen i emocionalno rastrgan hodao je, trčao, skakao, plesao i izgovarao silne količine teksta gotovo dva sata bez ijedne zamjerke. Lik je donio organski, nepatvoreno i emocionalno uvjerljivo, a zastrašujuće uspješan bio je u psihološkim izmjenama Arnolpheovih stanja, pri čemu se i fizički transformirao i naizgled propadao kako mu se svijet urušavao.



    Jednako poput njega, publiku je očarala i Antonija Mrkonjić - jedno od novih otkrića osječkog HNK. Mlada, neiskusna a opet čvrsta, sigurna i uvjerljiva, odgovorila je na bačenu rukavicu na najbolji mogući način. Pored njih dvoje istaknuo se i Antonio Jakupčević koji sad već poprilično sigurno kroči kazališnim daskama kroz širok dijapazon likova te je donio mladog, simpatičnog, energičnog i prpošnog ljubavnika. U manjim ulogama sluga Alaina i Georgette nastupili su i Selma Mehić i Duško Modrinić, koji su najviše pridonijeli svježinom, komikom i scenskim pokretom, a iznenađenje su bili i Mario Rade i Jasna Odorčić koje je redatelj evidentno uspio otvoriti i otpustiti im kočnice koje inače imaju.

    Zavišićeva Škola za žene mogla je biti hit-predstava obilježena zanimljivim idejama i rješenjima te začinjena bravuroznim glumačkim kreacijama. Nažalost, teško je osvijestiti da je manje doista više, ali na sreću publike taj princip ne vrijedi za glumačka ostvarenja.

    Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku
    Premijera:
    31. siječnja 2020.

    Redatelj: Nikola Zavišić
    Dramaturginja: Dora Golub
    Scenograf: Igor Vasiljev
    Kostimografkinja: Suna Kažić
    Scenski pokret i koreografija: Maja Huber
    Skladatelj i oblikovatelj zvuka: Willem Miličević
    Asistentica redatelja: Tončica Knez
    Asistentica scenografije i kostimografije: Lorna Kalazić Jelić
    Oblikovatelji svjetla: Nikola Zavišić, Igor Vasiljev i Tomislav Kobia
    Inspicijenti: Eduard Srčnik, Momir Mirković
    Šaptači: Zrinka Stilinović, Katarina Milićević

    Glume:
    Aleksandar Bogdanović 25.12.2019./ Ivan Ćaćić: Arnolphe
    Antonia Mrkonjić: Agnès
    Antonio Jakupčević: Horace
    Sandra Lončarić: Chrysalde
    Mario Rade: Enrique / Zakon
    Jasna Odorčić: Oronte / Slučaj
    Duško Modrinić: Alain
    Selma Mehić: Georgette

    © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 12. veljače 2020. 

Piše:

Alen
Biskupović