Neiskorišteni potencijali teksta

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Paula Vogel, Najstariji zanat, red. Nina Kleflin

• 
  
  Sintagma „najstariji zanat“, bez obzira na to što se o njezinoj prikladnosti i ispravnosti mislilo, poprilično je okamenjenog značenja i odmah izaziva jasne asocijacije na žensku prostituciju. Kad čini naziv predstave, prva pomisao vjerojatno će biti kako je i ona na neki način tematski obilježena tim svevremenskim i svedruštvenim fenomenom. Najstariji zanat (u izvorniku The Oldest Profession) američke dramatičarke Paule Vogel, ne iznevjerava očekivanje. Dramski tekst se doista bavi temom prostitucije, no naslov poprima i (barem) još jedno značenje. Prostitutke na sceni u ovom komadu su, kako se to lijepo kaže, doajenke profesije. Stare dame, koje svoj posao rade već desetljećima i u njemu su, baš kao što to i dolikuje najstarijoj profesiji, stekle određeni kod djelovanja, svojevrsna nepisana cehovska pravila, uzance. Te i takve stare dame profesije na sceni zagrebačkog Kluba Kontesa uprizorila je redateljica Nina Kleflin u produkciji ZGK Komedija.

  Dramski tekst Paule Vogel od premijere prije više od trideset godina, ostvario je velik komercijalni uspjeh te je često na repertoarima kazališta komičnog usmjerenja. I zaista, Najstariji zanat i u zagrebačkoj inscenaciji nedvojbeno spada u komični žanr te je pravi primjer onoga što se često naziva gorkom komikom. Pet postarijih dama, koje u parku očekuju svoje (uglavnom stalne i dugogodišnje) mušterije, u međuvremenu su zabavljene razgovorima o svemu i svačemu i uglavnom se pozivaju na onaj općepoznati narativ kako je nekad bilo bolje i kako je profesija izgubila dignitet. A kako je od početka jasno o kojoj je profesiji riječ i kakav je njezin društveni status i položaj onih koji se njome bave, komični potencijal, ali i oporost te komike, očiti su. Ovih pet žena teško je svrstati u jednu kategoriju, one nisu plošni likovi koje će se jednoznačno osuđivati, grditi ili za njih osjećati sućut. Slobodoumne su, ponosne, emotivne, ponekad skladne a ponekad ne. Kao likovi razvijaju se slojevito, što omogućuje mnogobrojne komične naglaske, ali i multiperspektivnost pogleda na profesiju koju se (pre)često promatra plošno i jednoznačno osuđujuće.

  Predstava odmiče, jedna po jedna odlaze i članice ove družine i svijet u kojem je njihova profesija, barem kako je one poimaju, bila poštovana i imala svoja pravila. Parafrazirajući legendarni sonet Iva Vojnovića, gotovo kao da jedan po jedan odhodu vlastela, ali u ovom slučaju vlastela profesije koja se u društvenoj percepciji povezuje sa svime osim s uzvišenošću i plemenitošću onih koji u njoj rade (nažalost ne i onih koji su konzumenti, njihova plemenitost i poštenje, a zapravo licemjerje, najčešće ostaju neokrnjeni uspješnim prikrivanjem). Na osnovnoj razini, ova komika funkcionira, jer je njezin potencijal za stvaranje izobličene stvarnosti i ruganje kulturalno ukorijenjenim stereotipima jasan. Zagrebačka predstava taj komični potencijal čuva, oslanja se uglavnom na konverzacijsku komiku, a fizička je svedena na minimum, no to je i početak problema.

  
  
  Naime, komična situacija uspostavljena je vrlo rano te se razvija sporo, ponekad pretjerano inzistirajući na crtanju, objašnjavanju i perpetuiranju istih motiva. Predstava zato protekom vremena postaje ponešto predvidljiva, čak zamorna. I na kraju, kada jedna po jedna počinju umirati ove prekarne radnice iz parka, sve je podosta jasno. Režijski nije mnogo dodano ni oduzeto, poprilično nepamtljiva je i glazba, a kostimi - koji su prvo crni i evociraju gothic-stilizaciju, a na samom kraju bijeli, uglavnom su očekivani i ne osobito zanimljivi. Na kraju, dojam ostaje ponajviše određen glumačkim ostvarenjima. A ona su vrlo ujednačena te ne izlaze iz okvira zanata konverzacijske komike, ponekad lepršave, ponekad opore.

  
  
  Najstariji zanat počiva na tekstu koji ima čvrstu komičnu strukturu temeljenu na općim mjestima, ali s likovima koji nisu plošni ni jednoznačni. S tim i takvim predloškom ne čini se mnogo. Predstava se zadržava u okvirima zanatske komike, počesto pretjerano usmjerene na tekst i njegovu realizaciju, što dovodi do zamora i glumica i publike. A kada se na komičnoj sceni s tekstom koji nudi mnogo mjesta za ostvarivanje intrigantne oporosti kroz smijeh ne učini više od realizacije, pritom još i povremeno zamorne, to i nije neki kompliment.
  
  Produkcija: Zagrebačko gradsko kazalište Komedija
  
  Autorica: Paula Vogel
  Režija: Nina Kleflin
  Kostimografija: Sara Lovrić Caparin
  Scenografija: Tomislav Ruszkowski
  Autorica glazbe: Nikolina Belan
  Oblikovanje svjetla: Anđelko Kos
  
  Glume: Nada Abrus, Mirela Brekalo Popović, Jasna Bilušić, Mila Elegović, Marija Jerneić, Nera Stipičević
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 4. veljače 2020.

Piše: