Kazališni projekt za mladu publiku

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku i Kulturni centar Osijek: Ctrl Alt HNK, 21. i 22. siječnja 2020.

• 
  
  Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku u suradnji s Kulturnim centrom Osijek svojoj je publici predstavilo novu manifestaciju pod nazivom Ctrl Alt HNK. Akronim u pitanju označava samu ideju projekta gdje Ctrl stoji za kulturu, a Alt za alternativnu scenu. Prema riječima vodećih osoba projekta, Petre Blašković, ravnateljice drame HNK Osijek i Ivana Kristijana Majića, ravnatelja novoosnovanog Kulturnog centra Osijek, manifestacija je mišljena kao kazališni međuprostor za srednjoškolce i studente – populaciju koja je repertoarno pomalo izostavljena u dvama osječkim kazališnim kućama. Prvi dio ciklusa održao se 21. i 22. siječnja u HNK Osijek s gostovanjima Istarskog narodnog kazališta Pula – Gradsko kazalište Pula i predstave (Ne)prilagođeni te Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad s Zdrav(o) Život(e), dok se drugi dio ciklusa planira na ljeto 2020. u novouređenim prostorima Kulturnog centra.

  Monodrama (Ne)prilagođeni autorski je projekt Luke Mihovilića i Gee Gojak kojom su htjeli progovoriti o društveno aktualnom problemu pojedinaca u Hrvatskoj i problemima u građenju identiteta u odnosu na društvene vrijednosti s kojima se homoseksualne osobe susreću od djetinjstva do zrele dobi. Kroz svojevrsnu ispovjednu formu miješanu s projekcijama, glazbom i vizualnim efektima, Mihovilić efektno gradi svoju priču, transformirajući se u različite likove koji ga prate u životu i društvu - od sebe u različitim životnim dobima preko majke, svećenika… Mladi glumac pri tome se istaknuo vokalnim sposobnostima, scenskim pokretom i nepatvorenom emocijom, a najuvjerljiviju interpretaciju donio je u liku majke.
  
  Usprkos izvrsnom nastupu te medijima prilagođenima mladoj publici, određeni dramaturško-redateljski postupci ograničili su kvalitetu i fokus prenošenja temeljne poruke. Tako se cijela priča pomalo gubi u nepotrebnim i dugim projekcijama prezentacije povijesti homoseksualnosti, ismijavanju diskriminatora, čime žrtva diskriminacije zapravo postaje diskriminator, te dramaturški jače konstruiranom karakteru majke pa ispada da više suosjećamo sa stanjem majke koja saznaje da joj je sin homoseksualac nego sa samim sinom. Ne mogu se oteti dojmu da bi monodrama ostavila puno veći utjecaj na mene pa i na širu publiku da se glumac jednostavno ogolio u čistoj ispovjednoj formi bez dodatnih likova, projekcija, floskula i efekata, što bi rezultiralo jačom empatijom i osvještavanjem problema.

  
  
  Dramatična komedija Zdrav(o) Život(e) kanadskog autora Leeja MacDougalla u režiji Nikole Zavišića, scenografiji Željka Piškorića i Nikole Zavišića te kostimografiji Marine Sremac publici je predstavljena kao druga izvedba manifestacije. Priča govori o četiri lika s dna društva, bivšim zatvorenicima, lopovima, narkomanima, muškim prostitutkama… koji zajedno pokušavaju osmisliti pljačku bankomata kao zadnji posao nakon kojeg bi se mogli povući na dugo vremena. Glavni akteri priče su nervozni ubojica Bag (Nenad Pećinar), manipulativni Dick (Igor Pavlović), bolesni i pomalo zaostali Donni (Ivan Đurić) te šarmer i zavodnik Billy (Marko Savić). Nikola Zavišić je u suradnji s scenografom, kostimografkinjom i četvoricom vrsnih glumaca stvorio funkcionalnu i zanimljivu cjelinu - kako sadržajno, tako i formalno. Kostimi su suvremeni, urbani, upravo onakvi kakvi se i očekuju od četvorice glavnih likova, a takav im je i stan - prepun smeća, odbačenih konzervi, pokidanog namještaja… Najveća zasluga za uspjeh izvedbe ide četvorici glumaca koji su pokazali zavidne glumačke vještine te svojim kreacijama drže publiku od početka do kraja. Njihov nastup je samouvjeren, a oni su precizni i fokusirani u karakterizacijama likova koji su na trenutke simpatični, duhoviti, a onda opet zgražaju svojim postupcima poput nasilja, bijesnih ispada, ubrizgavanja opojnih supstanci…
  
  Ponajviše bih u sjajnoj ekipi izdvojio Ivana Đurića koji je kreirao iznimno simpatičnog lopova, fizički bolesnog, koji pri tome i muca te ga svi maltretiraju, a posjeduje gotovo groteskni osjećaj za pravdu. Međutim, najveći problem predstave je poruka. Logično je kako su događanja na sceni pa i sam kraj u kojem Bag ubija Billyja namijenjeni šokiranju publike i osvještavanju problema korištenja opojnih supstanci. Međutim, situacije i likovi su često toliko simpatični i duhoviti (i izvrsno odigrani) da si jednostavno prisiljen empatirati s njima te se cijeli koncept upozorenja i šokiranja gubi. Evidentno je kako je to shvatio i redatelj pa je na kraju umetnuo potpuno propali pokušaj podcrtavanja poruke.
  
  Naime, na kraju pred publiku izlazi inspicijentica te čita kratku poruku upozorenja mladima o korištenju opojnih supstanci, što s obzirom na stil predstave, pojavu same izvođačice i njezine glasovne i govorne sposobnosti izgleda u potpunosti ironizirano te i publika reagira smijehom. Ne znam kako je točno zamišljeno da je ova predstava namijenjena mladima jer se radi o žanru in-yer-face drame (drama koja udara u lice), trenda okarakteriziranog afirmacijom likova s dna društva, pesimizmom i onog najgoreg u ljudima. Još poraznija je činjenica da se radi o kratkotrajnom trendu koji je prevladavao 90-ih godina te je širom svijeta ubrzo nakon toga i napušten, tako da ne pripada niti na alternativnu niti na bilo kakvu drugu scenu već barem dvadeset godina.

  Sve u svemu, novopokrenuta manifestacija je hvalevrijedan projekt kojeg treba pozdraviti i objeručke prihvatiti, samo bi trebalo biti malo pažljiviji u odabiru predstava s obzirom na ciljanu publiku. Ovako smo dobili dvije predstave koje su obje okarakterizirane vrsnim glumačkim umijećem, od kojih je samo prva ispunila zacrtani zadatak, dok je druga potpuno promašila.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 17. veljače 2020. 

Piše: