Postojan dramski naboj

Elvis Bošnjak: Dalmatinska trilogija, Ultra, 2019.

• Elvis Bošnjak splitski je glumac, redatelj, scenarist i dramski pisac bogate karijere, kako na sceni tako i iza kulisa, a kao nagrađivani glumac nastupao je i u vlastitim dramama za koje je također primio brojna priznanja. Zavičaj i muško-ženski odnosi česta su tema u njegovom opusu, pa su i drame u Dalmatinskoj trilogiji, Nosi nas rijeka, Kašeta brokava i Usidrene obilježene motivom Dalmacije i rodnoga kraja, no i temom muško-ženskih odnosa, uz poseban naglasak na obitelj i patrijarhalno okruženje. Dalmatinska trilogija na jednome mjestu objedinjuje tri srodna djela, a prerađena verzija neizvedene drame Usidrene prvi put je objavljena upravo u toj knjizi.

  Sve su drame pisane lokalnim dalmatinskim idiomom, ikavicom, te prikazuju male ljude tipične za taj kraj. Svaka je na svoj način vezana za autora te je govor likova u drami Nosi nas rijeka lokalni - referenca na govor iz mjesta Hrvace u Dalmatinskoj zagori, u kojem je Elvis Bošnjak odrastao. Spomenuta drama na kazališne je daske postavljena još 2003. godine, a bavi se raspodjelom obiteljske kuće nakon smrti majke i raspadom komunikacije, što uništava preostale obiteljske odnose. Najglasnije su misli u ovoj drami namjerno ostale neizrečene, a njezin je izraz suprotstavljen sadržaju, kao jedna od najvažnijih odlika drame. Naime, komunikacija među likovima površna je, a radnja i dramska napetost razvijaju se između redova, odnosno između onoga „što jest i što nije“. Razgovori članova obitelji banalizirani su i svode se na njihovu svakodnevicu – sušenje mesa, proizvodnju vina i raspodjelu imovine, a bilo kakav spomen obiteljskih trauma i tragedija automatski se prekida i izbjegava.
  
  
  
  Jezik Bošnjakovih likova lišen je samoglasnika odnosno doslovne otvorenosti i zaokruženosti emocija, što mjestimice otežava čitanje i zahtijeva veću koncentraciju nego prilikom čitanja ostalih drama iz trilogije. Kašeta brokava je tematski vezana uz Split te je personifikacija grada kakav je nekad bio i kakav je danas – Elvisu Bošnjaku neprepoznatljiv. Dok se radnja u drami Nosi nas rijeka odvija između onoga što je izrečeno i što je neizrečeno, radnja Kašeta brokava odvija u limbu između sna i jave, na prekretnici života. Autor njome koketira s magijskim realizmom i čitatelje uvlači u nepoznat svijet koji se nalazi između života i smrti te je mjestimice teško razaznati što se zaista događa a što je dio autorske magije. Naposljetku se Usidrene postavljaju kao najrealnija drama, suprotstavljena prethodnici. Dok je Kašeta brokava drama o odlasku i puštanju, Usidrene predstavljaju one koji ostaju, njihovu svakodnevicu i usidrenost u nezadovoljstvo. Dramu pokreće povratak pomorca supruzi nakon 37 godina, a motiv mora i napuštenosti provlači se kroz nekoliko generacija žena u drami. Usidrene je svakako najteža drama u trilogiji, ona u čijoj se gorčini, nezadovoljstvu i potrebi za ljubavlju mnogi mogu bolno pronaći. Najljudskija od svih ujedno je i personifikacija žene otvrdnute od patrijarhalnog okruženja u kojem je odrasla, prerano (u)dane za starijeg muškarca te ostavljene nakon rođenja dvoje djece. Prohodan tekst pisan je dijalektom, što ga ne čini zahtjevnim nego se time dobiva na autentičnosti, a surovost njegova izraza, više usklika i proklinjanja, zrcale i samu radnju drame.

  Ispreplitanje dalmatinskih krajeva i lokalnih govora samo je dio onoga što veže Dalmatinsku trilogiju, a mnogo su zanimljiviji likovi koji djeluju kao da se pretaču iz vremena i prostora jedne drame u drugu. Između Bošnjakovih likova postoje određene sličnosti koje naglašavaju cjelovitost Dalmatinske trilogije, zbog čega ju je potrebno tako i čitati. Ženski su likovi prikazani stoičkima i snažnima, no ipak zatvorenima u svoju patnju proizašlu iz nemogućnosti komunikacije i puštanja prošlosti. One su arhetip patnice te je pritom jasna poveznica između likova Strine u drami Nosi nas rijeka koja nosi križ smrti djeteta, sestara Marije i Ivane u drami Kašeta brokava koje, iako mlade, već nose breme gorčine u srcu te naposljetku Jakovice iz Usidrenih, najtragičnijeg lika trilogije. Život u tom kraju Bošnjaku je omogućio da vjerno prikaže ženskost i žene u Dalmaciji te njihovu obilježenost kršem koji im onemogućuje oslobađanje iz okova prošlosti.
  
  
  
  Nasuprot njima Bošnjak je postavio dijametralno različite muške likove. Stariji su muškarci (Antonio iz Usidrenih, Rodoljub i Toma iz Kašete brokava, Stipe i Nikola iz Nosi nas rijeka) sebični, fizički i mentalno odsutni te nesmotreni za osjećaje drugih, ponajprije svojih supruga, dok su mlađi muški likovi (najmlađi sin Jerko u Nosi nas rijeka, Petar u Kašeta brokava te Cvitan iz Usidrenih) emocionalniji te gotovo ne pripadaju svome kraju. Oni su nagoviještaj jedne nove generacije, nove Dalmacije koja će se udaljiti od ustaljenog tropa zatvorenosti u vlastitu krutu svakodnevicu. Tipizirani likovi svojim su godinama i spolom suprotstavljeni jedni drugima, pri čemu su stariji vezani za rodnu grudu i zemlju te čvrsti gotovo do granica hladnoće, dok se s druge strane mladi ne mogu nositi sa svojim emocijama te su njihovi životi nerijetko isprepleteni tragedijama izazvanima vlastitom slabošću. Istovremeno predstavljaju i Dalmaciju kakva je bila nekad, zatvorenu u sebe samu i usmjerenu selu i obitelji te Dalmaciju danas – slabu i nemoćnu pred vanjskim napadima, zagriženu kapitalizmom i pojedenih tradicionalnih vrijednosti. Upravo se simbol kapitala provlači kroz sve dijelove trilogije, počevši od raspodjele obiteljske kuće među braćom u Nosi nas rijeka preko gotovo jednakih svađa potaknutih imovinom u drami Kašeta brokava do uništavanja kuće u znak osvete za naneseno zlo u prošlosti u drami Usidrene, a kao sporedna pojava razdire i postojeće odnose unutar obitelji.

  Elvis Bošnjak u Dalmatinskoj trilogiji predstavio je svoju ljubav prema rodnome kraju, ali je i kritizirao tri Dalmacije s kojima je usko povezan. Dijalektalno obojeni tekstovi pridonose autentičnosti i uvjerljivosti drama koje su, uz bogate fusnote, uglavnom lako čitljive i razumljive, čak i u govoru starijih naraštaja i uz mnogobrojna kraćenja. Od gotovo naturalističke fascinacije obiteljskim tajnama i nasljeđem preko magijskog realizma i simbolizma do surovosti realističkog teksta, drame Elvisa Bošnjaka zaista mogu funkcionirati jedino kao cjelina i velik je gubitak čitati ih zasebno, a iskren se doživljaj jednoga kraja stječe samo cjelovitim čitanjem trilogije. Bošnjak je ovom knjigom drama uspio obuhvatiti nekoliko generacija i sfera rodne Dalmacije, pritom ne gubeći svoje čitatelje ni u jednom trenutku. Dramski je naboj postojan i postepeno se razvija te čitatelje, a kasnije i potencijalne gledatelje, uvlači dublje u dramski svijet. Pomno nijansirani likovi izazivaju snažne simpatije ili antipatije, s njima suosjećamo i na njih se ljutimo, a radnja, iako smještena u 20. stoljeće, zrcali i današnje probleme. U dobu naglašenih pokreta za ženska prava bilo bi zanimljivo pogledati kazališnu adaptaciju Usidrenih koja, prateći ovakav tekst, može samo još glasnije odjeknuti i dublje usidriti mjesto Elvisa Bošnjaka u vrhu suvremene hrvatske dramske književnosti.
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 11. prosinca 2019.

Piše: