Relativno uspjela predstava

Hrvatsko narodno kazalište Osijek: Friedrich Schiller, Marija Stuart, red. Tamara Damjanović

• 
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku krenulo je u dramsku sezonu s jakim i politički proaktivnim tekstom, tragedijom Friedricha Schillera Marija Stuart.  Premijera je održana 30. studenog 2019., a režija i dramaturgija povjerene su mladoj Tamari Damjanović, rođenoj Osječanki koja slovi za jednu od najvećih možebitnih redateljskih nada hrvatskog glumišta. Uz nju, autorski tim čine scenografkinja Sheron Pimpi-Steiner, kostimografkinja Ivana Živković, skladateljica Katarina Ranković te oblikovatelj svjetla Luka Matić. 

  Marija Stuart jedno je od najsnažnijih dramskih djela klasicističkog perioda Friedricha Schillera. Radnja djela zgusnuta je u posljednja tri dana života škotske kraljice Marije (Sandra Lončarić) koja je iz Škotske u Englesku prebjegla tražeći zaštitu od svoje rođakinje, engleske kraljice Elizabete (Tatjana Bertok-Zupković). Međutim, kako je Marija u prošlosti tražila pravo na engleski tron, a i dio katolički orijentiranog plemstva i puka je podržava, Elizabeta ju odmah stavlja u pritvor koji traje devetnaest godina, sve do pogubljenja Marije Stuart. Tri posljednja Marijina dana tako nas vode kroz razvoj događaja uz retrospektivu njezinog braka, sudjelovanja u ubojstvu supruga, zatočeništva u Engleskoj… Na tom kratkom, ali događajima bogatom putu, pojavit će se i mnogi pomagači i odmagači koji će često igrati dvostruke uloge - poput Mortimera (Aljoša Čepl), Leicestera (Lino Brozić), grofice Aubespine (Katica Šubarić) i Hanne Kennedy (Antonia Mrkonjić), Burleigha (Armin Ćatić) i Dvorske lude (Marijan Josipović).

  
  
  Suvremenost Schillerove tragedije leži u činjenici da su motivacije likova univerzalne i svevremene. S jedne strane promatramo snažne unutarnje, emocionalne procese protagonista, a s druge  uznemirujuće procese koji nastaju kada se politika pod krinkom pravde i sudstva poigrava ljudskim sudbinama meljući ih bez obzira na spol, dob, funkciju ili vjeroispovijest. Tamara Damjanović je u svom viđenju Marije Stuart evidentno krenula dobrim putem, pokazujući zavidno znanje i povijesti i drame i teorije te vrsne dramaturške vještine. Tako je uz pomoć scenografije, kostimografije, glazbe (vibrantne, energične i jednostavne, opet snažne) i svjetla stvorila svojevrsno ogoljeno stratište, neopterećenu scenu na kojoj se sudaraju dvije naizgled velike osobnosti, ali i dvije obične žene koje jednostavno pokušavaju funkcionirati na svojim pozicijama najbolje što mogu, ne shvaćajući pri tome da što god učinile ne mogu izbjeći politički žrvanj koji će ih obje koštati i duša i života.
  
  Dramaturški dio posla obavljen je izvrsno. Radnja je zgusnuta i protočna, sve bitno je rečeno, a dovoljno je kraćeno da ne opterećuje, replike su pojednostavljene, a Damjanović je i kreirala potpuno novi lik Dvorske lude, nadopisala izvrsnu scenu na kraju između Hanne i Marije, izbacila lik Amiasa Paulete… Osim toga, malo pažljiviji promatrač uočit će ovdje i brehtijanske elemente, konvencije elizabetinskog kazališta, commedie dell arte, poveznice s Lewissom Carrollom, mnoge primjere intertekstualnosti koji su dobro mišljeni, međutim krajnji rezultat je upitan. Primjenom simbolike, izvanjskih efekata, lutkarstva, instrumenata, megafona, spikera koji komentira događaje narodu, cjepkanjem radnje i događaja, silnim htijenjem demonstracije znanja, osuvremenjivanja djela, a opet pridržavanjem srži Schillerovog djela izgubilo se ono najvažnije i najosnovnije – emocija. U takvom kolopletu efekata problem je nastao na dvije razine: politički aktivizam prešao je u prvi plan, čime su glumci i publika ostali zakinuti - jedni da prikažu svu raskoš svoje vještine a drugi da empatiraju, te je redateljici bilo evidentno teško završiti predstavu, pa se pojavljuju tri potencijalna kraja.

  U svemu navedenom najviše pohvala ide glumačkom ansamblu koji je usprkos redateljskim zadanostima izvukao najbolje iz sebe i koncepta. Tatjana Bertok-Zupković maestralna je u svim nijansama svog lika - od uplašene djevojčice do samouvjerene kraljice. Sandra Lončarić suverena je tijekom cijele izvedbe, a ponajbolje ostvarenje krije se u završnoj sceni s Hannom, kada zlosutno šuti prihvaćajući svoju sudbinu i sluša njezine frenetične nagovore da pobjegnu te se onda i ona slomi. Mlada Antonia Mrkonjić predstavlja  najugodnije iznenađenje te od početka do kraja obavlja sve zadatke s izuzetnom koncentracijom i scenskom nepatvorenošću, ostavljajući dojam velikog scenskog iskustva usprkos svojim godinama. Lino Brozić, Katica Šubarić, Aljoša Čepl, Marijan Josipović i Armin Ćatić svaki su na svoj način dali doprinos izvedbi, demonstrirajući širok dijapazon glumačkih i glazbenih vještina, iako moram napomenuti da je nužno malo više koncentracije kod Ćatića kako bi se izbjeglo često probijanje bosanskog naglaska.

  Nova dramska premijera s novim, mladim sudionicima poteklima s osječke Akademije za umjetnost i kulturu, predstavlja relativno uspjelu predstavu okarakteriziranu izvrsnim redateljsko-dramaturškim idejama koje u izvedbi nisu u potpunosti zaživjele. Usprkos zaglušujućoj količini redateljskih elemenata i odricanja emocija, energija glumačkog ansambla ono je što će zasigurno omogućiti daljnji život predstavi.
  
  Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku
  
  Autor: Friedrich Schiller
  Režija i dramaturgija: Tamara Damjanović
  Scenografkija: Sheron Pimpi-Steiner
  Kostimografija: Ivana Živković
  Glazba: Katarina Ranković
  
  Glume:
  Marija Stuart: Sandra Lončarić
  Kraljica Elizabeta: Tatjana-Bertok Zupković
  Leicester: Lino Brozić
  Burleigh: Armin Ćatić 
  Grofica Aubespine: Katica Šubarić
  Mortimer: Aljoša Čepi
  Hanna Kennedy: Antonia Mrkonjić
  Dvorska luda: Marijan Josipović
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 5. prosinca 2019.  

Piše: