Nedorečen pokušaj kabareta

Ansambl Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i Teatar dei Borgia iz Barlette: Michele Santeramo, Cabaret Sacco i Vanzetti, red. Gianpiero Borgia

• 
  
  Predstava Cabaret Sacco i Vanzetti, nastala u koprodukciji ansambla Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i Teatra dei Borgia iz Barlette, premijerno je izvedena 5. studenog kao druga ovosezonska premijera jedinog inojezičnog ansambla u hrvatskim narodnim kazalištima. Ova duodrama trebala je približiti dinamičan odnos velikih talijanskih povijesnih ličnosti, progovoriti o migrantskoj krizi i možda se osvrnuti na današnju situaciju, no umjesto toga publika je svjedočila blijedim pokušajima humora i produkciji nedostatnoj jednog HNK-a, a pogotovo koprodukcije.

  Varljivo nazvana kabaretom, predstava bi se prije mogla nazvati adaptacijom Wikipedijine stranice o Nicoli Saccu i Bartolomeu Vanzettiju (Raffaele Braia i Valerio Tambone), talijanskim imigrantima u SAD početkom prošlog stoljeća, samoprozvanim anarhistima i narodnim herojima. Cabaret Sacco i Vanzetti prati naslovne junake od njihova dolaska u SAD do smaknuća električnom stolicom nakon sedam godina. Naime, Sacco i Vanzetti osuđeni su radi ubojstva dvoje ljudi tijekom oružane pljačke tvornice cipela iako su, svojim riječima, bili nevini. Predstava potom prati njihov sudski proces, višestruke žalbe, zatvorske krize i birokratske zavrzlame. Tijekom migrantskih kriza koje more Europu i susjedne nam kontinente, tema koja promiče dijalog o antiimigrantskoj politici trebala bi biti aktualna, svrsishodna i poticajna, no ovaj se pokušaj kritike nažalost odbio o vlastitu slabu režiju i zamornu priču. Raffaele Braia i Valerio Tambone zajedničkim su snagama pokušavali prenijeti entuzijazam na publiku. U izvedbi su djelovali iskreno te kao da zaista vjeruju u ono što rade i u način na koji glume, no nažalost nisu se uspjeli približiti publici i u njoj izazvati emocije koje bi trebala osjećati tijekom priče o nepravdi kao što je ova.

  
  
  Iako nazivom i formom može podsjećati na još jednu koprodukciju Talijanske drame i Teatra Borgia Cabaret d'Annunzio, premijerno izveden 2017. godine, komade ne povezuje ništa osim jezika i naziva. Dok je Cabaret d'Annunzio opravdao naziv te su glumci gotovo dva sata igrali u formi kabareta, pri čemu se vješto ispreplitao ples, pjesma, ali i druga strana života Gabrielea d'Annunzija, što se sve odvijalo na nevjerojatno bogatoj sceni kojom je publika kao ponesena vremeplovom ušla u neko drugo doba Rijeke, Cabaret Sacco i Vanzetti gotovo se ni u čemu nije približio svome prethodniku. Scenografija (Vincenzo Mascoli) se sastojala od nekoliko metalnih instalacija koje su visjele u zraku te u najboljem slučaju nalikovale na divovska sušila za odjeću ili ribeže. Pohvalna je doduše njihova svestranost, pri čemu su ih glumci mogli upotrebljavati kao krevete, krevete na kat, ali i reprezentaciju zatvorskih rešetki. Kostimografija (Manuela Paladin Šabanović) je autentična i u skladu s vremenom radnje drame te u skladu sa socijalnim statusom likova. Sami glumci Raffaele Braia i Valerio Tambone nisu loši, koliko su se našli u lošoj formi. Pokušaji kabareta loše bi sjeli i najboljima, a songovi upitne relevantnosti i vokalne kvalitete glumaca dodatno su učvrstili loš dojam o ionako besciljnoj predstavi. Ono što je zaista bilo u kabaretskom stilu jesu svjetla, koja su izmjenjivala boje, intenzitet i način osvjetljenja te pokušavala stvoriti dinamičnu atmosferu, što je moglo biti izvrsno iskorišteno, no uz samo dva glumca na sceni i nemotivirajuću priču, ni to nije uspješno izvedeno. Važno je napomenuti da izostanak scenografije sam po sebi nije loš - riječki HNK u posljednjih par godina predstavio je nekolicinu izvrsnih predstava koje su scenografiju stvarale prvenstveno igrom svjetla i sjene (npr. izvrsni Otello).

  
  
  Posljednji udarac Cabaretu Sacco i Vanzetti zadao je nažalost sam HNK Ivana pl. Zajca. Nakon odgledane predstave postavlja se veliko pitanje o tome tko je prevoditelj teksta te tko je bio zadužen za emitiranje titlova, jer je oboje odrađeno ispod svake razine, što je pogotovo poražavajuće kada je riječ o premijernoj izvedbi. Titlovi su, kada ih je bilo, kasnili, nisu bili u skladu s govorenim tekstom te, premda je teško pratiti dramski tekst titlovima, na premijernoj izvedbi titlova uglavnom nije bilo. U trenucima kada bi se pojavili, nisu oduševili ni točnošću prijevoda, a kamoli usklađenošću s normom hrvatskog jezika. Budući da titlova uglavnom nije bilo, upitno je jesu li songovi uopće prevedeni, što je dodatni poraz, a na razmatranje o promjeni struke osobe koja je prevodila titlove posebno potiče nemogućnost prevoditelja/ice da prevodi jezične igre koje su predstavu mogle učiniti donekle zabavnom.

  
  
  Dijalog dvojice likova bio je dinamičan, mjestimice zabavan, a ponekad i emotivan i iskren. Da je redatelj Gianpiero Borgia posegnuo samo malo dalje u antiimigrantsku politiku, aktualizirao je i bolje kontekstualizirao te se odmaknuo od promašenog kabaretskog okruženja, mogao je stvoriti predstavu vrijednu gledanja. Ovako se postavlja pitanje – čemu? Zbog čega je ovo navedeno kao premijera Talijanske drame kada je jedino što je riječki HNK ovdje pružio kostimografkinja te prostor za izvedbu? Čemu raditi predstavu o ličnostima koje su uglavnom nepoznate hrvatskoj publici, a još k tome i na takav način, prepričavanja Wikipedijinog članka bez ikakve doze osobnosti i identificiranja s likovima? Ideja djela ostala je nedorečena visjeti u zraku te se čini da je redatelj nažalost više pažnje posvetio samom pokušaju kabareta nego svojim glumcima i svome djelu, što se izrazito osjetilo tijekom izvedbe.
  

  Produkcija: Ansambla Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i Teatra dei Borgia iz Barlette
  
  Režija: Gianpiero Borgia
  Glazba: Papaceccio MMC e Roberta Carrieri
  Kostimografija: Manuela Paladin Šabanović
  Scenografija: Vincenzo Mascoli

  Glume: Raffaele Braia, Valerio Tambone
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 28. studenog 2019.

Piše: