SEBIČNOST I KORISTOLJUBLJE

Zagrebačko kazalište mladih, Schauspiel Stuttgart, Novy Teatr Varšava: Ödön von Horváth, Vječni malograđanin, red. Anestis Azas

• 
  
  „Otkucava sudbonosni sat Europe... Jedini spas od prijeteće katastrofe jest: Paneuropa – spajanje svih demokratskih država kontinentalne Europe u političko i gospodarsko interesno udruženje... Stara je Europa imala svjetsku prevlast... U dvadesetom se stoljeću ta svjetska prevlast slomila... Obnova je nemoguća, moguće je pak udružiti se radi stvaranja pete svjetske sile i tako spasiti mir, slobodu i dobrobit Europljana...“ – neke su od rečenica iz Europskog manifesta koji zvuči kao da ga je danas napisao neki žestoki pobornik ujedinjene Europe, a ne Richard Coudenhove-Calergi davne 1924. Silna energija i ponesenost kojom ga je izgovarao Adrian Pezdirc dojmljivo su podcrtale aktualnost tog teksta, najizravnijeg politički angažiranog prizora koji se pojavljuje pri kraju predstave ZKM-a, Shauspiela Stuttgart i Novog Teatra iz Varšave Vječni malograđanin po motivima istoimenog (Der ewige Spießer) romana kojim je 1930. svoju književnu karijeru započeo Ödön von Horváth, autor koji je posebice svojim kazališnim komadima zaslužio mnogo značajnije mjesto no što ga ima u većini književnih, pa i kazališnih povijesti. Međutim, kazališni praktičari su ga daleko više cijenili, pa se od posljednjih desetljeća prošlog stoljeća počeo sve češće pojavljivati na pozornicama u mnogim zemljama, a i u našem kazalištu, pri čemu se nikako ne smije zaboraviti jedna od antologijskih predstava našeg kazališta druge polovice prošlog stoljeća - Von Horváthove Priče iz bečke šume u režiji Koste Spaića, koje su od 1975. do 1979. izvedene u Gavelli preko stotinu puta.

  
  
  U Von Horváthovim komadima najčešći su protagonisti osobe koje se nastoje ostvariti kao potpuna ljudska bića, ali im to ne uspijeva jer ih onemogućuju malograđani koji im nameću svoj konzervativni svjetonazor i nastoje ih podrediti svojem poretku kojeg proglašavaju normalnim, domoljubnim, tradicionalnim i tome slično, iako se zapravo radi o krinki kojom prikrivaju da je jedino što ih zanima osobni probitak. Zato autor u njima vidi prijetnju za čitavo čovječanstvo, jer su oni iz svoje sebičnosti skloni podržati najgore diktature poput fašizma ili nacizma. Sličnost te situacije s današnjicom i sve većim priklanjanjem današnjih malograđana populističkim i nacionalističkim političkim opcijama jedan je od razloga što mnogi teatri u Von Horváthovim tekstovima nalaze poticaj za vrlo kritičko razmatranje kretanja u suvremenom društvu, posebice slabosti demokratskih režima koje omogućavaju bujanje autokratskih pokreta.
  
  
  
  Konačno, i jedan od naših najradikalnijih kazališnih stvaralaca - ne samo po društvenoj kritičnosti nego i traženju novog scenskog izričaja Borut Šeparović, svoju je šokantnu i značenjski vrlo slojevitu predstavu Mladež bez Boga dramaturški organizirao koristeći elemente fabule istoimenog Von Horváthovog romana. Zato ne čudi da je njegov debitantski roman za polazište svog trećeg projekta izabrao Europski ansambl kojem je umjetnički voditelj Oliver Frljić, a utemeljila su ga kazališta iz Njemačke (iz koje ovdje sudjeluju glumci Tenzin Kolsch i Clauda Korneev), Poljske (Jaśmina Polak i Jan Sobolewski) i Hrvatske (Tina Orlandini i Adrian Pezdirc).
  
  Navedeni glumci tvore sjajan ansambl u kojem svaki član sugestivno i s mnogo nijansi tumači više različitih uloga, većim dijelom na svom materinjem jeziku, iako ponekad ovisno o situaciji koristi (ne baš najpreciznije) i jezik svog sugovornika, a u kompliciranijim prizorima pomaže se i engleskim (na kojem su kao zajedničkom komunikacijskom kanalu igrane prethodne produkcije Europskog ansambla). Publika pak može pratiti titlovani prijevod na velikom ekranu iznad jednostavne no vrlo funkcionalne scenografije Igora Pauške, koja asocira na kraj dvadesetih godina prošlog stoljeća kada se radnja događa, ali njena stiliziranost ipak ostavlja mogućnost pronalaženja sličnosti s današnjicom, što potenciraju i efektni kostimi Marte Žegure.

  Mada Vječni malograđanin svojom višejezičnošću iskušava mogućnosti prevladavanja govornih barijera u sporazumijevanju, to nije jedini smisao takvog izbora. On ukazuje i na probleme koje načelna ravnopravnost jezika svih članica današnje ujedinjene Europe donosi sa sobom – od toga da simultani prijevodi ponekad ne prenose točna značenja do teškoća u potvrđivanju posebnosti svakog pojedinog nacionalnog identiteta. U tom kontekstu se i sagledavanje malograđana i njihove uloge pokazuje u ponešto drugačijem svjetlu nego u većini  Von Horváthovih komada u kojima su većina lica malograđani koji podčinjavaju protagonista, dok je ovdje protagonist upravo malograđanin – Alfons Kobler koji ne ostaje među istomišljenicima. Velika zarada do koje je došao dijelom i prevarom navodi ga da napusti zajednicu sebi sličnih i otputi se na svjetsku izložbu u Barceloni 1929. da bi tamo pokušao naći bogatu udavaču i tako zauvijek riješiti sve svoje financijske probleme i prepustiti se lagodnom životu.

  
  
  To ga putovanje kao scenska verzija romana ceste vodi kroz mnoge zemlje, pa tako nakon Zagreba stiže na granicu tada već fašističke Italije, gdje se najočitije pokazuje kako taj malograđanin na putu više ne nastoji drugima nametati svoje mišljenje nego ga zanima isključivo korist koju može izvući od ljudi koje sreće i situacija u kojima se nalazi, prilagođavajući se i povlađujući onome tko ima vlast. To kameleonstvo iz koristoljublja, koje ukazuje na pravu prirodu malograđanina, u predstavi je često komično, posebice u prvom dijelu kada se čini da se radi o uspjelom nastojanju da se nedaće i najave buduće katastrofe slične onima od prije devedeset godina iskoriste za stvaranje predstave koja svojim neočekivanim rješenjima iznenađuje i zabavlja gledatelje.

  
  
  Zato se u početku čini da grčki redatelj Anestis Azas (rođen u Solunu 1978.) prvenstveno nastoji pokazati svoje redateljsko umijeće u stvaranju atraktivnih izvedbi te da se bitno razlikuje od Frljićevih žestokih političkih angažiranih predstava. Međutim, iako tek od 2008. samostalno režira jer je dugo studirao najprije u Solunu a zatim u Berlinu te potom učio i u praksi kao asistent redatelja, Azasova ostvarenja pokazuju da je i njemu iznimno važno stvoriti vrlo kritički odnos prema suvremenom društvu, često i u svojevrsnom dokumentarnom teatru, ali da (barem u ovoj predstavi) najprije na neki način zavodi publiku da bi joj onda postupno otkrio kako i nju -  baš zbog tog zainteresiranog ali pasivnog promatranja problema, drži odgovornom za prijetnje koje se nadvijaju nad skoru nam budućnost.
  
  U kreiranju takvog odnosa prema gledatelju bitnu pomoć ima u glumačkom ansamblu koji se interpretacijama postupno približava publici uključujući je u prikazane situacije koje sve više asociraju na suvremenost. Vrhunac toga prijelaza iz Von Horváthovog vremena u današnjicu je kada se svi glumci približe prvom redu gledatelja, izvade smartphone i krupno snime oči pojedinog gledatelja, vrate se i nekoliko trenutaka igraju držeći te krupne kadrove ispred svojih očiju poistovjećujući se s onima koje su snimili. Takvim rješenjima, bez izravnih tekstovnih poruka, ali služeći se motivima romana Vječni malograđanin, Anestis Azas i vrsna međunarodna glumačka ekipa iz ZKM-a, Stuttgarta i Varšave realizirali su vrlo osebujnu, vrijednu i značenjima bogatu predstavu koja efektno upozorava na sličnosti opasnih kriza vremena između dva svjetska rata i današnjice.
  
  Redatelj: Anestis Azas
  Umjetnički suradnik: Oliver Frljić
  Dramaturg i adaptator romana: Armin Kerber
  Scenograf: Igor Pauška
  Kostimografija i izbor kostima: Marta Žegura
  Autori glazbe: Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz
  Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
  Oblikovatelj videa: Lovro Mrđen
  Asistentica redatelja: Rajna Racz
  Asistentica dramaturga: Nikolina Bogdanović
  Jezična suradnica na probama: Ivana Jurić
  Umjetnički voditelj projekta Europski ansambl: Oliver Frljić
  Inspicijentica: Milica Sinkauz
  
  Glume: Tenzin Kolsch, Claudia Korneev, Tina Orlandini, Adrian Pezdirc, Jaśmina Polak, Jan Sobolewski

  @Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 6. studeni 2019.         

Piše: