Zatvorenost u konformizam

Gllugl teatar, Varaždin: Filip Eldan, Katarina Arbanas, Nikša Eldan, Tamara Kučinović, Selma Spahić, Med zidima, red. Selma Spahić



  • Obični ljudi i njihova svakodnevica remeti se događajima s čijim nastankom i razvojem nisu imali nikakve veze. Jer ono što od svijeta ostaje u kolektivnoj memoriji i povijesnim knjigama nije njihov svijet, njihova svakodnevica, događaji kojima se oni opterećuju i koji čine njihove dnevne životne brige. O tim i takvim ljudima, koji postoje u svakom trenutku i svakom vremenu, sasvim običnom i krajnje neobičnom, progovara autorski projekt Umjetničke organizacije Gllugl i redateljice Selme Spahić. Potaknuta lokalnim okolnostima - varaždinskom obiteljskom pričom osnivača Gllugla, obitelji Eldan, predstava - premijerno izvedena u varaždinskom Centru za mlade, izuzetno je razotkrivajuća i aktualizirajuća.



    Na zidu kojim završava pozornica projicira se video u kojem se, u dnevnoj sobi Eldanovih, događa svakodnevica nekoliko žena. U tom inače posve običnom nizanju obiteljskih ručkova i večera, susreta u prolazu i za stolom, povremeno izlazi i ono izvana, iako se nikada do vanjskog svijeta ne dopire dalje od otvaranja prozora. To izvana je ratno stradanje, nestanci susjeda, otpuštanje, a zatim i odvođenje židovskih radnika… Med zidima obilježava svojstven postupak, sinkroniziran pokret na videu, koji se projicira na zidu neposredno iza prizorišta, s onim koji glumci izvode na sceni, što je tehnički i intelektualno zahtjevno, a glumci ga izvode tehnički precizno, bez vidljivih grešaka ili ukočenosti proizvedene bojazni za ispadanjem iz ritma sinkronizacije. Sve je izvrsno naznačeno i scenografijom, obiteljskim stolom i ostalim konvencionalnim elementima kućne blagovaonice – na videu u bidermajerskom ambijentu stvarne, sačuvane sobe iz stana obitelji Eldan, a na sceni u suvremenom, ikeastom namještaju.

    Ostvarena koordinacija šalje jasnu i snažnu poruku o nemogućnosti napretka. O zatvorenosti u konformizam. Možda danas ne odvode Židove, objekti mržnje su neki drugi, ali građanski se nedostatak odgovora, zatvaranje u okvire ugodno namještenih soba u koje svijet ipak neminovno prodire, no lakše se ukopati i praviti nedodirljivim, može jednako nazrijeti u beskrajnim primjerima istog obrasca ponašanja. Tema je, dakle, obrađena i mnogo puta viđena - građansko izbjegavanje suočavanja sa stvarnošću koje bi moglo izazivati napukline u načinu života na kakav su navikli. Ukratko, konformizam. Ono što ovu predstavu izdvaja i čini zanimljivom, osim dosljedne sinkronizacije izvedbe na videu i uživo, jest i njezina neposrednost i iskrenost u povezivanju svih članova autorskog tima, posebice glumaca i njihovih obiteljsko-osobnih iskustava u teatarski amalgam razotkrivanja.

    Med zidima se ne zaustavlja samo na simultanosti, efektnom postupku koji pridonosi razotkrivanju, ali bi se mogao potrošiti. Nakon nekog vremena, paralelizma nestaje i ostaje samo razotkrivanje, ogoljivanje sebe i društva, koje glumci provode ne štedeći, posežući ponekad i direktnom političnošću (paneli s imenima i citatima konkretnih osoba iz javnoga života). Isprva je ovakav prijelaz dvojben i doima se kao nedostatak ideje o završetku, nepotreban proboj iz intimnog i minimalističkog u politikanstvo, ali Selma Spahić i glumci zadržavaju intrigantnost vrlo suptilno, baš kad se sve na sceni čini nedvosmislenim. Naime, gledajući predstavu, iako je to svakako sasvim osoban osjećaj koji drugi gledatelji (i oni potencijalni) možda neće dijeliti, Med zidima kao da mi je odgovaralo na svako pitanje koje se postavlja u gledateljskom preispitivanju samoga sebe, svojih motiva i principa djelovanja, svog konformizma.



    U vrijeme pobuđene rasprave o građanskom aktivizmu na tragu potresnog filma Dnevnik Diane Budisavljević, dobro situiranim ljudima koje ništa osim osobnog osjećaja kako moraju pomoći svim snagama u umanjivanju zla i čistoj humanosti bez rezervi ili ostataka, Med zidima progovara o onoj drugoj skupini. Ljudima čija je reakcija na iznimne povijesne okolnosti bila zatvaranje u vlastite ljušture, čuvanje konformizma i negiranje suočavanja sa stvarnošću tako dugo dok je to moguće. Radikalnim ogoljivanjem vlastitih obiteljskih sudbina i njihovim smještajem u kontekst ovih drugih, uz intrigantan postupak sinkronizacije videa i žive izvedbe,  Glluglovci su pokazali kako ovih drugih, konformista, ima u svakom vremenu, istovremeno zapitavši – tko smo mi, u koju skupinu pripadamo?

    Vizualni koncept i režija: Selma Spahić 
    Tekst: Filip Eldan, Katarina Arbanas, Nikša Eldan, Tamara Kučinović, Selma Spahić
    Glazba i dizajn zvuka: Petar Eldan
    Kamera: Damir Chytil
    Suradnik za kostim: Mladen Jerneić Grof Erdödy
    Konzultanti za jezik: Petar Eldan, Jadranka Eldan Lačen

    Igraju: Filip Eldan, Katarina Arbanas, Nikša Eldan, Tamara Kučinović, Petar Eldan

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 23. listopada 2019.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša