GROTESKNOST ZAGREBAČKE MALOGRAĐANŠTINE

Teatar Gavran, Zagreb: Miro Gavran, Sve o muškarcima, red. Mladena Gavran



  • Mladena Gavran je prije nepunih trinaest godina režirala i praizvedbu komedije Sve o muškarcima koja se protom prometnula u jedan od najpopularnijih komada Mira Gavrana, našeg u svijetu i inače daleko najizvođenijeg kazališnog autora. Osamnaest premijernih izvedaba od Rio de Janeira do Moskve privuklo je (zajedno s reprizama) više od pola milijuna gledatelja, a gotovo nevjerojatno zvuči podatak o petsto repriza u Pragu ili četiri stotine u Krakovu. Takvu, i u svjetskim razmjerima iznimnu popularnost Gavran najčešće postiže vrhunskom, vrlo osebujnom kombinacijom dramskih (a nerijetko i melodramskih) elemenata s vodviljem fejdoovskog tipa, vješto se poigravajući postupcima komedije zabuna i zabluda, najčešće korištenima upravo u vodvilju.



    Zanimljivo je međutim da ovdje Gavran ponajviše manipulira zabunama i zabludama u jedinom dramskom segmentu komada koji je dramaturški organiziran kao paralelna montaža više međusobno nepovezanih priča u kojima se uvijek pojavljuju tri protagonista, što pruža mogućnost talentiranoj trojici glumaca da ostvare nekoliko potpuno različitih uloga, pokazujući umijeće ne samo u kreiranju potpuno drugačijih tipova nego i u trenutnom vrlo uspjelom preskakanju iz jedne uloge u drugu. U dramskom segmentu, koji izaziva najviše emocija u gledatelja, mlađi od dvojice sinova koji je nakon samoubojstva majke zbog neslaganja s ocem kojeg krivi za njezinu smrt otišao u Kanadu, vraća se nakratko zbog posvećenja njene tek dovršene grobnice i na bratovu molbu jedva pristaje pozdraviti se s ocem da bi otkrio kako ono u što je godinama vjerovao i na čemu je gradio ne samo odnos prema obitelji nego i svoju osobnost ne odgovara istini.



    Promjenu koja se kod njega događa vrlo dojmljivo i dramski nijansirano oblikuje Tomislav Krstanović koji jednaku uvjerljivost pokazuje i kao poslovno uspješan, ali (i prema najboljim prijateljima) neodgovoran čovjek, sramežljiv radnik (iz Uljanika) koji zbog tragične financijske situacije pristaje za dobar obećani honorar izvesti striptiz, a i kao nježni zaljubljeni, ali jedva prikriveno i vrlo ljubomorni homoseksualac. Zanimljivo je da i ostala dvojica interpreta u tom dramskom segmentu predstave uspjelo stvaraju uloge koje se najviše razlikuju od onih u ostalim – vodviljskim i burlesknim dijelovima predstave. Posebno je dojmljiv Tomislav Krstanović koji suzdržanim govorom i vidljivo teškim kretanjem kao ozbiljno bolestan otac izaziva snažne emocije, pa i sućut publike, dok u ostalim ulogama silnom energijom stvara lica koja isticanjem fizičke snage nastoje ostvariti atraktivnost tumačenog lika koju podupiru i naglašavanjem svog financijskog i društvenog uspjeha. No, potom se zbog urođenog poštenja počinju pitati o smislu svojih postupaka i odnosa prema okolini – bilo da se radi o sukobima između trojice prijatelja, vlasniku bara s muškim striptizom ili uspješnom (ili se bar tako čini) gay-umjetniku koji se nakon uspjeha u Parizu vraća u našu provinciju i to kod bivšeg ljubavnika,  kojem nastoji uništiti novu vezu.

    Vedran Komerički u ozbiljnom psihološkom obračunu oca i mlađeg sina uspijeva zanimljivom učiniti i svoju manju epizodu, dok prave vrhunce ostvaruje u vodviljskim dijelovima predstave vrlo specifičnom vrstom komike kakvu je u nas do sada njegovao gotovo jedino Žarko Potočnjak. Komerički najčešće ozbiljno stvara lica koja nastoje razumjeti (ali gotovo uvijek pogrešno) ono što se oko njih zbiva i tome se prilagoditi izbjegavajući konfrontacije, tako da neodoljivi humor proizlazi iz proturječnosti ponašanja njegovih likova i stvarnosti u kojoj djeluju. Zato on kao jedan od trojice prijatelja neće vidjeti da ga jedan od njih zapravo prezire, kao samoproglašeni menadžer striptiz bara neće uvidjeti da su sve njegove odluke promašaji, a kao homoseksualac u sretnoj vezi neće razaznati da ispod pred njim pristojnog ponašanja njegovog sadašnjeg i bivšeg ljubavnika vrije žestoki sukob.

    Koliko god bile različite te vrlo uspjele kreacije trojice glumaca, ono što ih na neki način povezuje i time omogućuje ne samo zabavnost pojedinih dijelova nego i cjelovitost čitave predstave jest to što sve one imaju slično ishodište u nastojanju svih tih brojnih lica potpuno drugačijih karaktera i društvenih položaja da na neki način zadovolje uobičajene stereotipe svjetonazora, morala ili društvenih normi kako bi bili cijenjeni, te da uvijek i pored njihovih namjera neki detalj poremeti tu očekivanu sliku uspješnog čovjeka i dovodi ih u razne neočekivane situacije - od tragičnih do vodviljskih i burlesknih. A upravo takve glumačke interpretacije potpuno su sukladne i načinu kojim Miro Gavran transponira suvremeni Zagreb u kazališni tekst koji od samog početka ima jasnu viziju kako on scenski treba izgledati da bi na zabavan način pokazao autorovo viđenje vlastite sredine. Gavran pritom ne uzima za primjer one najčešće situacije nego za svoju sliku naše današnjice bira prizore za koje se ne bi moglo reći da su pretjerano česti, tipični ili reprezentativni, ali koji postavljeni jedan uz drugoga otkrivaju kako je teško čovjeku zadovoljiti zahtjeve uskogrudne okoline.



    Mladena Gavran je svojom režijom usmjerila glumce na put koji je uz kvalitetnu zabavu ponudio i neizravnu, a ipak bogatu sliku autorove vizije, a njezino umijeće u održavanju brzog ritma bez zastajkivanja u promjenama scena (uz vrsnu suradnju scenografkinje Dinke Jeričević i kostimografkinje Danice Dedijer) omogućilo je publici uživanje u još jednoj Gavranovoj uspješnici.

    Autor: Miro Gavran
    Režija: Mladena Gavran
    Asistent režije: Svebor Kamenski-Bačun
    Kostimograf: Danica Dedijer
    Scenograf: Dinka Jeričević
    Scenski pokret: Tihana Strmečki
    Oblikovanje svjetla: Mario Vnučec
    Izbor glazbe i oblikovatelj tona: Neven Zebić
    Šminka: Željka Horvat
    Asistentica kostimografkinje: Paola Rilović

    Igraju: Vedran Komerički, Tomislav Krstanovic, Rade Radolovic

    @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 8. listopada 2019.    

Piše:

Tomislav
Kurelec