VATROMET ATRAKCIJA

XIII. Međunarodni festival sanktpeterburške kazališne sezone, Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, 12. - 17. rujna 2019., Sanktpeterburško državno kazalište Masterskaja: Molière, Tartuffe, red. Grigorij Kozlov

• 
  
  Četvrta, posljednja predstava predstavljanja sanktpeterburške kazališne sezone bila je izvedba jednog od još uvijek najaktualnijih tekstova svjetske teatarske klasike – Tartuffea Jeana Baptistea Poquelina Molièrea. Društvene mane i pokvarenost pojedinca nisu se nažalost promijenile od sedamnaestog stoljeća. Dvoličnost, vjerski fanatizam, lažna pobožnost kao temelj prisvajanja tuđe imovine, lažna ljeporječivost koja nadvladava istinu, manipulacije... u znatnoj mjeri određuju i suvremeno društvo, a raznolikost izvedbi ovog komada proizlazi dobrim dijelom i iz toga koji će element iz bogate slojevitosti značenja Molièreovog teksta posebno naglasiti suvremeni izvođači i hoće li radnju ostaviti u vremenu nastanka tog komada ili će je aktualizirati. Uz to, velike razlike u pristupu nastaju i u načinu rješavanja bitnog strukturalnog problema njegove dramaturgije. Naime, način na koji naslovni junak uspijeva virtuoznom hipokrizijom oduzeti sav imetak svom dobročinitelju Orgonu zapravo je tragedija. Međutim, kako je Molière zbog ovog komada bio napadan od konzervativnih i klerikalnih moćnika, jedini je način da ga uspije izvesti bio da sretan završetak deus ex machina osigurava njegov zaštitnik Kralj Sunce - Louis XIV., uspostavljanjem božanske pravde, a time i sretnog završetka. Taj se dio često osjeća kao strano tijelo, pa je bilo i predstava koje su izbacile takav završetak i radile Tartuffea kao tragediju, ali uglavnom bez većeg uspjeha jer su dijalozi, baš zbog takvog raspleta, pisani za komediju.

  
  
  Istaknuti ruski redatelj i kazališni pedagog Grigorij Kozlov 2010. sa svojim dotadašnjim studentima osnovao je kazalište Masterskaja (što bi značilo Majstorska klasa), koje je do danas realiziralo pedesetak predstava, među kojima je i Tartuffe u kojem je sa svojim suradnicima stvarao atraktivnu suvremenu predstavu koja izgleda više nastoji zaobići nego razrješavati probleme (za svako vrijeme i svaku sredinu ponešto različite) koje inicira svako postavljanje ovog zahtjevnog komada. Naslućuje se to od samog početka – okretanja pokretne bine kojoj su na rubovima smještena tipična zrcala iz kazališnih garderoba. Ogledajući se u njima glumci dotjeruju šminku i frizure i jedan za drugim dižu se i kroz prostor između ogledala objavljuju ime lica kojeg će igrati. Već se iz toga zaključuje da će prava tema izvedbe biti stvaranje kazališne predstave, dok će sve ono čime se Molière bavi biti potisnuto u pozadinu i služiti tek kao svojevrstan građevni materijal za scenske atrakcije. Takav je pristup dosljedno proveden do kraja u kojem su na pokretnoj pozornici u prvom planu sretni članovi Orgonove obitelji (osim glave obitelji, kojeg od silnog zadovoljstva pogađa srčani udar). Zatim ih u efektnom obratu okretanjem bine zamjenjuje Tartuffe, svirajući na klavijaturi nešto što bi se na ekranu shvatilo kao sugestivna odjavna glazba. Nju je skladao i izvodi Maksim Studenovskij, ujedno i vrsni tumač naslovnog lica kao neobične kombinacije umjetnika glume i zločinca). 

  Takvih maštovito zamišljenih atrakcija doista je bilo mnogo. Vjerojatno najimpozantnija među njima jest scena kada Tartuffe pokušava zavesti Orgonovu suprugu Elmiru (koju dojmljivo tumači Polina Vorobjeva - više kao samosvjesnu suvremenu ženu nego kao sedamnaestostoljetnu bračnu družicu koja lukavstvom nastoji nadvladati sputanost položaja njenog spola). Njihovo nadmetanje, u kojem svatko ima potpuno različite namjere, sjajno je glumački interpretirano i uklopljenu u poznatu pjesmu Jane Birkin i Sergea Gainsbourga Je t'aime...moi non plus. Međutim, ta scena pokazuje kako na pojedinačne scene usmjerena imaginacija bez obzira na visoke domete svake od njih može ipak ugroziti cjelinu predstave. Jer, po efektnosti za tom scenom znatno zaostaje ona za komad znatno važnija u kojoj Elmire zavodi Tatruffea da bi pokazala njegovu himbenost svom pod stolom sakrivenom suprugu Orgonu (uvjerljiv i često vrlo komičan Sergej Byzgu). Takvih pogrešnih skretanja bilo je još, poput onog kad Orgonova kći Mariane (Marina Damineva u sretnoj kombinaciji prestrašenosti i odlučnosti) i njena sluškinja Dorine (Alena Artemova silnom glumačkom energijom jedan od pokretača radnje) mijenjaju perike, a time i boju kose i njenu dužinu, te se presvlače u oskudniju odjeću, a da se pritom lica koja tumače nimalo ne mijenjaju ni postupcima niti karakterom.

  
  
  Ipak, mnogo je više bilo onih atraktivnijih i osmišljenijih scena koje su i redateljskom maštovitošću i glumačkim dometima često oduševljavale zagrebačku publiku (a neke od njih doživljavale i pljesak na otvorenoj sceni), iako je takvom vizualno iznimno privlačnom Tartuffeu ipak nedostajalo cjelovitosti i ozbiljnijeg promišljanja Molièreovog teksta.
  
  Redatelj: Grigorij Kozlov
  Prijevod: Mikhail Donskoj
  Scenografija: Nikolai Slobodijanik 
  Glazba: Maksim Studenovskij
  
  Igraju: Sergej Bizgu, Galina Bizgu, Polina Vorobijova, Nikolai Kuglijant, Marina Dameneva, Ivan Grigorijev

  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. listopada 2019.           

Piše: