Postmodernističko-renesansna igra

Kazalište Ulysses, Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci i Muzička akademije u Zagrebu: Shakespeare ljetne noći – varijacije, red. Lenka Udovički

• 
  
  Višeslojna predstava Shakespeare ljetne noći – varijacije nastala je u suradnji Kazališta Ulysses, Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci i Muzičke akademije u Zagrebu, a i tri godine nakon premijere plijeni pozornost publike interdisciplinarnim pristupom čitanju Williama Shakespearea. Osmišljena kao svojevrsni omaž 400. godišnjici smrti barda, ova je predstava mnogo više od toga, a u režiji Lenke Udovički hrabro se uhvatila ukoštac s političkim i društvenim problemima kako renesansnog doba, tako i današnjice.

  
  
  Radnja predstave Shakespeare ljetne noći – varijacije u viziji Lenke Udovički odvija se na nizu lokacija na Malome Brijunu, pritom iskorištavajući sve prednosti takvog okruženja. Uz mirise borova i smilja te pod vedrim istarskim nebom publika se kreće od ulaza u Tvrđavu Minor ususret zalasku sunca te obilazi otok vođena samim Shakespeareom (Katarina Bistrović Darvaš) te drugim poznatim likovima. Prirodne stijene, bogatstvo flore i romantičarski duh devetnaestostoljetne utvrde Minor poslužile su kao savršena kulisa za igru Shakespearea, Čuvara njegova pamćenja (Milan Pleština) te studenata Glume i medija Sveučilišta u Rijeci. Gotovo nestvarnoj atmosferi predstave pridonijela je i živa glazba s naglaskom na violinu i violončelo koji, izvirujući iz sjena zimzelenih stabala, imaju gotovo poetski prizvuk. Zamisao Lenke Udovički nadrealna je, a Shakespeare ljetne noći – varijacije majstorska je lekcija iz režije koja bi trebala biti obvezno štivo svima koji se bave kazalištem.

  Predstavu otvaraju Shakespeare i Čuvar njegova pamćenja, koji se gotovo stapaju s okolišem. Kostimi, za koje je zaslužna Bjanka Adžić Ursulov, autentični su, pomno osmišljeni i obiluju detaljima - poput čipke na haljinama glazbenica, čime se postiže dojam savršenog balansa svih dijelova predstave. Lokacijski bi se predstava mogla podijeliti na četiri dijela, počevši od ulaza u brijunsku tvrđavu, njezinog obilaska te povratka u nju. Uz tihu pratnju gudačkih instrumenata, William Shakespeare u prirodnim pukotinama i udubinama brijunskog pejzaža nudi svoje sjećanje liku Milana Pleštine kao nadoknadu za izgubljeni san. Vodeći publiku na netradicionalan put Shakespeareovim opusom i sjećanjem, Katarina Bistrović Darvaš i Milan Pleština ističu se impozantnim čitanjem Shakespearea i moćnom dikcijom koja dodatno naglašava autentičnost predstave.
  
  
  
  Praćeni zlokobnom pjesmom Vještice (Maja Posavec) po dolasku na obalu, gledatelji se smještaju na jutene vreće te gledaju u utvrdu na kojoj se u daljini nalaze studenti riječke Akademije primijenjene umjetnosti. Uz potmulo udaranje valova o stijene i zalazak sunca studenti se iznimno polako približavaju publici uz pratnju gudača. Tijekom poduže scene njihova kretanja, publika u tišini promatra more u gotovo antičkom okruženju te upija sve dijelove tog nevjerojatnog prizora. Ta je tišina uvertira u oluju koja zahvaća mornare i izbjeglice na moru, što je uvježbanim scenskim pokretom (Staša Zurovac) prikazano samo tijelima studenata i jednim konopom. Oluja je evocirana dojmljivim glazbenicima s dominantnim puhačkim instrumentima te, dok u pozadini plutaju prsluci za spašavanje, izbjeglice se nakon zastrašujuće i, nažalost, previše stvarne završnice u oluji strminama penju prema publici i započinju svoje vapaje. Odvažni i sigurni u kretnjama, studenti glume proslavili su se i monolozima u gotovo izravnom kontaktu s publikom uz osjetnu bol na licu i u glasu te poneku suzu, a sunčeva svjetlost u zalasku dodatno je naglašavala učmalost životne situacije njihovih likova.
  
  
  
  Publika se potom na poziv vještica iz Macbetha i uz zvukove zlokobnih čaranja premješta na treću lokaciju iza Tvrđave Minor. Taj se dio predstave izvodi na manjoj pozornici osvijetljenoj bočnim reflektorima (Andrej Hajdinjak) koji igrom svjetla i sjene naglašavaju prirodne linije stijena te uokviruju pozornicu i glumce na njoj. I ovoga su puta studenti Glume i medija savršeno koordinirani te djeluju kao jedno. Njihova je ritmičnost naglašena glazbenom pratnjom, a studenti u ovom fizički zahtjevnom dijelu niti u jednom trenutku ne gube fokus nego kontrolirano ubrzavaju i usporavaju radnju na sceni. Ponovno se referirajući na probleme migranata te opće geopolitičke poteškoće, kao i besmisao ratova, Lenka Udovički iz studenata je izvukla ono u čemu su najbolji, a to je kolektivno djelovanje. Uz koračnice i poslušne pokrete te agresiju koju pogoni ratno stanje, glumci uglavnom uspješno proživljavaju i interpretiraju težinu ovog dijela predstave. Ipak, najjača karika i ovdje ostaje kolektivna svijest trinaestero glumaca o njihovu fizičkom pokretu koji je savršeno usklađen i zaokružen međusobnom kemijom. Posljednji dio predstave odvija se u Tvrđavi Minor te njome suvereno vladaju vještice pod vodstvom Maje Posavec.
  
  Skandirajući poznate stihove iz Macbetha: „Ključaj, ključaj, težak slučaj; gori vatro, kotle, ključaj!“ publiku maestralno uvode u sveobuhvatno iskustvo u kojem studenti glume saborske zastupnike čije se međusobne svađe polako raspadaju i naposljetku pretvaraju u životinjsko glasanje i izgovaranje besmislica, što i je stvarna slika većine političkih sustava današnjice. Metalni šank i stolice (Ivana Škrabalo) podsjećaju na otuđenost, hladnoću i sterilnost međuljudskih odnosa, dok sve to sa strane promatra iscrpljeni Shakespeare koji, u naletu beznađa i apsolutne apatije, poseže za bocom. Saborski zastupnici naposljetku se ponovno pretvaraju u izbjeglice te uz glazbu komornog orkestra koja jenjava odlaze sa scene, puštajući Shakespearea samog i sklupčanog na podu u nemoći svog sjećanja.

  
  
  Katarina Bistrović Darvaš kao Shakespeare zavidno je prelazila iz dječačke zaigranosti mladog barda u bezgranično razočarenje i iscrpljenost koji su se jasno ocrtavali na njezinu licu, a potrebno je pohvaliti i iskusnog Milana Pleštinu te Maju Posavec koja je teatralno i s potrebnom dozom pakosti glumila predvodnicu vještica. No najviše priznanja svakako zaslužuju studenti Glume i medija Sveučilišta u Rijeci i to poimence: Sendi Bakotić, Sara Blažić, Ana Marija Brđanović, Marta Čaržavec, Martin Grđan, Mario Jovev, Tonka Mršić, Gala Nikolić, Nikola Nedić, Anja Sabol, Deni Sanković, Vanda Velagić i Nataša Veselinović. Među trinaestero glumaca nekoliko ih se ipak posebno istaknulo te se pritom mora spomenuti Denija Sankovića, koji ne samo da impresionira svojim snalaženjem na sceni i pokretima, nego i uvjerljivom glumom te entuzijazmom, što ga je u posljednjem dijelu učinilo najjačom karikom skupine. Predstava u trajanju od tri sata iznimno je dinamična i zanimljiva, prvenstveno zahvaljujući energiji i sinergiji glumačkog ansambla, koje ne dopuštaju izbijanje klice dosade u publici. Ne smiju se zanemariti ni glazbenici (Dunja Crnjanski, Matea Kasaić, Katarina Evetović, Marija Katarina Jukić, Matija Kasaić Drakšić, Lovro Livajić, Branimir Norac, Nikola Rocco i Linda Uran) čija je glazba neprestano, no suptilno pratila radnju na sceni, pazeći da ne prevlada, no i dalje ustrajući na moćnom izrazu.

  
  
  Shakespeare ljetne noći – varijacije autorski je inovativna predstava o migrantskoj krizi, politici i otuđenju koja kombinira slobodu brijunskog okoliša s ograničenjima izbjeglištva te idejama Williama Shakespearea. Spajanjem visokog i niskog redateljica Lenka Udovički uz autorski je tim stvorila projekt koji povezuje živu glazbu, renomirane glumce, studente glume te autentičnost okoliša, što je prije svega hrabar pothvat u današnjem stanju hrvatskog glumišta. Predstava je to u kojoj je publika istovremeno i promatrač i akter, odnosno i sama postaje izbjeglicama zbog fizičkog izmještanja iz prostora u prostor, što Varijacije čini predstavom koju nije moguće primijeniti na sve kazališne prostore zbog njihovih fizičkih ograničenja, no svakako je riječ o redateljski i dramaturški pomno promišljenoj predstavi koja je u potpunosti iskoristila ne samo opus i život Williama Shakespearea nego i netaknutu brijunsku prirodu, pritom je upotrijebivši kao savršenu kulisu ovoj postmodernističko-renesansnoj igri.

  Režija: Lenka Udovički
  Dramaturgija: Željka Udovičić Pleština
  Glazba: Nigel Osborne
  Aranžman i dizajn zvuka: Davor Rocco
  Kostimografija: Bjanka Adžić Ursulov
  Dizajn svjetla: Andrej Hajdinjak
  Scenografija: Ivana Škrabalo
  Koreografija: Staša Zurovac
  Scenski govor: Rade Šerbedžija
  Korepetitorica: Valnea Zauhar
  Umjetnički suradnik: Mladen Vasary
  Asistent režije: Aleksandar Švabić

  Igraju: Milan Pleština, Katarina Bistrović Darvaš, Maja Posavec, Sendi Bakotić, Sara Blažić, Ana Marija Brđanović, Marta Čaržavec, Martin Grđan, Mario Jovev, Tonka Mršić, Gala Nikolić, Nikola Nedić, Anja Sabol, Deni Sanković, Vanda Velagić, Nataša Veselinović

  Glazbenici: Dunja Crnjanski, Matea Kasaić, Katarina Evetović, Marija Katarina Jukić, Matija Kasaić Drakšić, Lovro Livajić, Branimir Norac, Nikola Rocco, Linda Uran
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 15. rujna 2019.

Piše: