Izostanak atmosfere horora

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Edgar Allan Poe, Horor diptih, red. Ksenija Krčar



  • Horor je danas kanonski žanr vrlo poznatih konvencija i principa umjetničkog oblikovanja. Njegovo korištenje u kreaciji temelj su Horor diptiha, predstave nastale prema pričama Pad kuće Usher i William Wilson Edgara Allana Poea. Dakle, utemeljitelja žanra, pisca koji je postavio njegove temelje i oblikovao priče čiji će karakteristični motivi i atmosfera strave, tjeskobe i užasa postati jedan od najčešće variranih književnih i umjetničkih postupaka. Premijerno izvedena u varaždinskom Starom gradu 6. srpnja u režiji Ksenije Krčar, koja je i autorica adaptacije priča, predstava koristi se i referira još jednim kanonskim postupkom umjetničkog oblikovanja, karakterističnim za teatar – ambijentalnim kazalištem. Dakle, predstava bi se trebala temeljiti na njihovoj afirmaciji, a što je i isticano u najavama, stoga se nije loše podsjetiti na temeljne odrednice horora i ambijentalnog shvaćanja kazališta.



    Žanru horora, najkraće, pripada umjetničko djelo koje kod svojih recipijenata (čitatelja, gledatelja,…) izaziva osjećaj strave, prestravljenosti, užasa, tjeskobnosti, nemira, straha. Ovo navođenje temeljne karakteristike horora, specifične atmosfere i osjećaja koji bi trebao izazivati, teorijski se razmatra u iznimno informiranom i temeljitom tekstu Vesne Kosec-Torjanac tiskanom u programskoj knjižici. Nasuprot tome, u predstavi koju knjižica prati, upravo tjeskobe, straha i užasa ima tek u tragovima, ponekad i rijetko. Strukturirana kroz dvije jasno odijeljene priče, predstava donosi malo od prepoznatljive atmosfere horora, unatoč obilju motiva iz predloška, preuzetih i u dramatizaciju, a koji pružaju priliku za prožimanje publike tjeskobom, strahom i užasnutošću.

    Tako u prvoj priči, Padu kuće Usher, strukturiranoj kao isječak iz propadanja pripadnika obitelji koji pod utjecajem psihičkih bolesti, nasljednih mana, ali i odnosa ličnosti prema susretu s nadnaravnim, začudnim i onostranim, u ovoj inscenaciji ima nešto naznačenog, ali malo dovršenog ili ostvarenog. Naime, Roderick Usher, protagonist priče i osoba čiji se raspad ličnosti tematizira (igra ga Marinko Prga) očito je u grču, osjećaju nemoći i boli, ali i težine, gušenja koje zahtijeva neku vrstu proboja, pa makar i u ludilo. Tako bi trebalo biti. U Horor diptihu, od svega je ostalo samo ponešto grča kojim Prga izgovara replike i suočava se s Janusom, svojim prijateljem i posjetiteljem (suzdržani Paško Vukasović). Madeline Usher, Roderickova sestra i lik koji se često interpretira kao još jedno stalno mjesto horora (ali i njegove nekovrsne prethodnice i žanra s kojim dijeli mnogo zajedničkih tipičnih mjesta, gotske proze) u izvedbi Irme Dragičević ponešto je paradoksalno oblikovan, istovremeno prigušeno u pokretu i pojavi uz vrisku u glasu, što ostvaruje dojam nejasnog cilja i uloge ovog lika, koja je, barem prema Poeovoj noveli, ključna točka i svojevrsni permanentni katalizator Roderickova raspada.

    U konačnici, prva priča, Pad kuće Usher, ostaje utišana i mlaka, kroz nju su prodefilirali tipični motivi Poeovog univerzuma strave i užasa, ali  se nisu ostvarili. Postizanje te tjeskobe, osjećaja istovremeno nelagode ali i pozitivne napetosti, ugodnog užasa o kojem piše Vesna Kosec-Torjanac referirajući se na Edmunda Burkea, izostalo je, unatoč glumačkom naporu, osobito vidljivom kod Marinka Prge. Čija kreacija u ovakvoj, zapravo zamornoj i plošnoj inscenaciji nečega što je trebalo gledateljsku pozornost prikovati za pozornicu, djeluje nedefinirano. U Padu kuće Usher pojavljuju se i Marija Krpan, Zdenko Brlek i Tena Antonija Torjanac, čije uloge bi trebale biti stereotipno jezovite, no uglavnom ispadaju karikirano, osobito u scenskom pokretu.

    Druga priča, William Wilson ponešto je drukčije zamišljena i ostvarena, uz više odstupanja od dosljedne dramatizacije Poeova predloška. Naime, temelji se na još jednom tipičnom motivu književne epohe kojoj je pripadao i Poe - dvojniku. No, taj je motiv provučen kroz poigravanje sa svijesti Williama Wilsona, studenta koji se bori sa svojim dvojnikom sve do ludila, kulminacije čiji je završetak prikladno krvav. Adaptacija Ksenije Krčar ovdje je predlošku dodala određene likove i motive. Pojavljuju se tako protagonisti anglofonog književnog romantizma - Byron, Keats, Shelley, uz prvu ženu studenticu u dotičnoj ustanovi, Mary Wollstoncraft (buduću gospođu Shelley, dakako). Čija je pozicija, i u samoj činjenici bivanja prvom ženom studenticom, ali i u tretmanu od strane ostalih studenata, pa i upraviteljice, očito uvođenje motiva protofeminizma, početaka emancipacije žena.

    Problem uvođenja ovih likova brzo postaje očit. Naime, njihovo konstruiranje kao (u trenutku odvijanja dramske radnje, budućih) slavnih književnika, zapravo, ne vodi ni u kakvo opravdanje odabira baš tih osobnosti kao kolega imaginarnog Williama Wilsona. Likovi kojima su, eto, dodijeljena imena književnika funkcioniraju jednostavno kao tipični studenti, ponešto pretenciozni i sarkastični intelektualci. Pozicija Mary jasnija je u feminističkoj poanti, ali ta poanta ostaje pomalo izvan konteksta cjeline. Ipak, ova se priča, u cjelini, pokazala kao nešto bolji dio diptiha. Prvenstveno zahvaljujući glumačkoj energiji, koja nije omogućila padanje tempa ili slabljenje intenziteta radnje, iako ostvarivanje atmosfere horora i dalje ostaje nedorečeno.



    Glumci Nikša i Filip Eldan, braća blizanci, logičan su odabir za uloge Wilsona i njegova dvojnika, koje ostvaruju postojano i energično. Ostatak studentsko - književne družine, a igraju ih Matko Buvač (Shelley), Jakov Jozić (Keats), Denis Bosak (Byron) i Tena Antonija Torjanac (Mary) prati taj tempo. Jagoda Kralj Novak kao upraviteljica, gospođa Venable, kreirala je očito namjerno stereotipnu, ali postojanu ulogu stroge nastavnice. U ovom se segmentu još pojavljuju i Zdenko Brlek kao župnik i Marija Krpan kao gospođa Wilson.

    Horor diptih postavljen je i izveden u atriju varaždinskog Starog grada. Prostor vrlo zanimljiv i velikog performativnog potencijala, koji svakako pokazuje brojne mogućnosti mišljenja i korištenja u registrima ambijentalnog kazališta. I tu se dolazi do drugog problema predstave, koja je očito krenula od ideje ambijentalne izvedbe, ali je u konačnici nije provela, barem u većini ključnih segmenata viđenog. Naime, ambijentalno kazalište, kao što je poznato, pretpostavlja, između ostalog, specifičan odnos izvedbe i prostora u kojem se ostvaruje te su ambijentalne predstave načelno teško zamislive i izvedive izvan tog specifičnog prostora. Ako i jesu, to je uz brojne izmjene i promjene, koje onda oblikuju drugu i drukčiju predstavu, koja više nema onaj specifični odnos prema prostoru u kojem je nastala.

    Varaždinski Horor diptih, kako je izveden na premijeri, mogao bi se igrati, zapravo, u bilo kojem prostoru koji ima galeriju (i ona, uz malo prerežiranja pokreta, postaje nepotrebna). Ovo vrijedi za oba segmenta, a na uviđanje takve dispozicije predstave ukazuje i rasprava o mogućnosti njezina premještanja u neki od prostora zgrade HNK u Varaždinu, koja se povela brzo nakon premijere. Segmenti u kojima se, ipak, ostvaruju naznake ambijentalnosti, poput zanimljive glazbe (skladatelj Vid Novak Kralj), koja se većim dijelom izvodi uživo (iako su glazbenici skriveni na dio galerije iza tribine, gdje ih publika ne može vidjeti) ili, donekle, svjetla (oblikovatelj Domagoj Klasić) ili pozicioniranja arheološkog artefakta intrigantnog izgleda - prangera, stupa srama iz Vinice nedaleko Varaždina u okviru scenskog prostora (koji međutim, tamo stoji potpuno neiskorišten) pokazuju tek naznake potencijala ambijentalnog kazališta koji predstava ima ali ga, nažalost, nije ostvarila.



    Zaključno, Poeov diptih u varaždinskom Starom gradu, kako ga je ostvarila redateljica Krčar, ambiciozno je zamišljena predstava kreativnih intencija. Koje, međutim, uvelike nisu ostvarene. Što je šteta, s obzirom na potencijal predloška i, osobito, prostora u koji je varaždinsko kazalište iskoraknulo na kraju sezone.

    Režija: Ksenija Krčar
    Scenografija: Leo Vukelić
    Kostimografija: Žarka Krpan
    Skladatelj: Vid Novak Kralj
    Oblikovanje rasvjete: Domagoj Klasić

    Igraju: Marinko Prga, Paško Vukasović, Irma Dragičević, Marija Krpan, Zdenko Brlek, Tena Antonija Torjanac, Filip Eldan, Nikša Eldan, Matko Buvač, Jakov Jozić, Jagoda Kralj Novak, Denis Bosak

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 15. rujna 2019.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša