Drama hrvatske krivice

Feljton Kazalište u ratu: Pokušaj razumijevanja ili zašto je poratno kazalište glavne struje takvo

• 
  
  Drukčija slika rata itekako postoji u priloženom popisu drama na kraju knjige. Postoje odlične drame o hrvatskoj žrtvi koja je u većini drama oprostila (Lydia Scheuermann Hodak, Slike Marijine; Milan Grgić, Sveti Roko na brdu; Matko Sršen, Farsa od gvere, Helena Peričić, Izaći na svjetlo; Nevenka Nekić Ispovid), o ratnim razaranjima u Dubrovniku (Čedo Prica, Generalova baština) u Zadru (Helena Peričić, Ratni profiteri u ratu) u Slavoniji (Goran Tribuson Doviđenja u Nuštru ili Miroslav Mađer, Srijemski put ili Smrtonosni povratak). Postoje drame o hrvatskom ratniku koji je radije propao nego da povrijedi drugoga (Hrvoje Barbir Barba, Telmah), o stvarnim problemima razočaranih ratnika izgubljenih u lažnom i okrutnom svijetu nakon rata (Miro Međimorec, Hrvatska Antigona ili Kako je Filoktet postao Jastreb, Vlatko Perković, Deus ex machina), o tijeku rata (Miroslav Međimorec, Vukovarski nokturno), o rješavanju ozbiljnih problema koje je rat donio (Miro Gavran, Deložacija)…
  
  
  
  U pokušaju govorenja istine glumci su posezali za autorskim projektima (Rene Medvešek i Pere Eranović za dnevnikom Siniše Glavaševića, Trpimir Jurkić za dnevnikom Branka Sbutege). Zanimljivo je da su to odreda ugledni glumci iz institucija glavne struje (Rene Medvešek iz ZKM-a, Jurkić iz HNK-a Split), ali ti projekti bili su privatni na rubovima (Medvešek) gdje su ostali čak i kad bi ih velika kazališta prihvatila na malu scenu (Jurkić, Eranović). Da ne govorim o spomenutom projektu branitelja Bitka za Vukovar.
  
  
  
  Za tu vrstu predstava ili tekstova nije vrijedio argument istine, kvalitete djela, autentičnosti onoga tko piše, a ni kritike... Takve se teme nakon rata u kazalištima glavne struje nisu prikazivale, a kada su bile postavljene, kritičari su se jako trudili da njihove najmanje nedostatke silno naglase i da ih diskreditiraju.  Istodobno su se mediji i umjetnici trudili objasniti nam zašto se igraju baš drame hrvatske krivice. Pitanje je zašto se to dogodilo u hrvatskom kazalištu glavne struje, zašto su odbijali bilo koju drugu sliku rata bez obzira na istinu, inspiraciju ili hrabrost? Kako je moguće da se za vrijeme rata i u kazalištu i u drami pokazuje jedna slika svijeta, a u poraću druga? Kako je moguće da se tako promijeni pogled na svijet, istinu, ljude oko sebe? Odgovor je u pritiscima koji su u ljudima, umjetnosti i u društvu, a svaki se umjetnik prema tome mora odrediti. 
  
  Psihološki pritisak: osjećaj krivnje ili sindrom preživjelog 
  
  Postoji jedan mogući psihološki razlog koji su Židovi definirali kao sindrom preživjelog. Nakon što su preživjeli sve strahote koncentracijskih logora, neki su se Židovi ubili, a psihijatri su otkrili da uzrok njihova samoubojstva nije bio strah od ponovnih muka ili sjećanje na proživljene strahote nego sindrom preživjelog – osjećaj krivice što su preživjeli, dok su drugi umrli. Taj se sindrom javlja, naravno u puno blažem obliku, kod svih preživjelih i kod svih onih koji nisu stradali u nekoj zajedničkoj traumatskoj situaciji.  Tako da ga vjerojatno nose i muškarci iz glavne struje kazališta koji se na neki način podsvjesno osjećaju krivim što i oni nisu aktivnije sudjelovali u ratu. Taj osjećaj može doprinijeti podsvjesnom izbjegavanju teme ili pak nijekanju smisla te patnje koju oni eto nisu prošli. Kad Mate Matišić javno kaže da se ne srami što nije bio u ratu, to govori iz osjećaja da se pretpostavlja da bi ga trebalo biti sram jer se od njega nešto očekivalo. Meni ne bi pala na pamet takva rečenica zato što sam žensko pa od mene u ratu nitko ništa nije očekivao. 
  
  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 5. srpnja 2019.

Piše: