Metateatarsko poigravanje Shakespeareom

Teatar &TD: Sebastian Seidel, Hamlet za svakoga, red. Lovro Krsnik



  • Njemački dramatičar i redatelj Sebastian Seidel tekstom Hamlet za svakoga kreira dramske situacije koje mogu odgovarati svakovrsnim doživljajima svih onih koji su se nekada (amaterski, ali i profesionalno), bavili kazališnom praksom. Naime, dvoje glumaca pokušava raditi na najpoznatijem i najslavnijem Shakespeareovu djelu te iz njega nešto stvoriti. Predstavu koja će biti zanimljiva i atraktivna publici i to suvremenoj, koja traži, barem se tako misli, instant rješenja i nema strpljenja za klasične dramske tekstove. Kada se to poveže s njihovim relativnim neiskustvom i nesnalaženjem, rezultat je postmoderna groteska u kojoj se od Hamleta pravi mjuzikl, poigrava se razinama fikcije i slično, koriste metateatarski postupci, sve iz dobro poznatog repertoara suvremenog kazališnog jezika. Taj spoj poznate teme, obrađene na relativno pristupačan a opet suvremen (što god to značilo) način, donio je Seidlovom tekstu velik broj izvedbi na brojnim scenama. Hrvatska praizvedba, koja je odigrana u Polukružnoj dvorani zagrebačkog &td-a u režiji Lovre Krsnika, dvadeseta je po redu u teatrografiji Hamleta za svakoga. I prva u produkciji nove uprave Kulture Studentskog centra u Zagrebu.

    Okvir za rad na zamišljenom Hamletu za svakoga, kako ga postavlja Krsnikova režija, jednostavan je, zapravo skroman. Crna boja scene, nekoliko rekvizita, najnužniji elementi kostima (koji se skidaju i oblače po potrebi, a u međuvremenu čičkom lijepe za panel koji ograđuje scenu), dvoje glumaca i jedan glazbenik. U ovakvim (meta)produkcijskim uvjetima počinje groteska. I nižu se prizori, uglavnom koncipirani kao teatar u teatru, isječci s pokusa čija je neuspješnost, ili barem nespretnost, očigledna. Ne zato što se glumci (i glazbenik) ne bi trudili, bili talentirani ili što je već potrebno kako bi kreirali scensko djelo koje će istovremeno biti umjetničko i pristupačno publici, nego zbog načina na koji to rade. Naime, sve djeluje kao pokušaj kreiranja nečega na što će publika reagirati pozitivno (u svakom smislu, pa i financijski, plaćanjem ulaznice), a zadovoljit će estetske kriterije izvođača, koji često ni sami ne znaju što žele i na kakvom Hamletu rade. Predstava, dakle, očito počiva na metateatarskoj dosjetki. Samo po sebi - zanimljivo, iako ne i osobito inovativno, i zapravo - tanko i predvidljivo. I upravo je u tome problem - dosjetka se brzo potroši, postaje shvaćena i prevladana, a predstava se temelji isključivo na njoj; barem se tako čini.



    Kako bi se predstava nekako nastavila (a u konačnici traje preko sat i pol), izvođači posežu za scenskim znakovima čija je artikuliranost upitna a bizarnost sve veća, osobito kad ih se sagleda u kontekstu cjeline. Tako pišu po ploči, polijevaju se pićem koje su prethodno ponudili publici, pišu po ploči, izvode songove, želeći time (valjda) demonstrirati potragu za najboljim estetskim okvirom, koji bi Hamleta zbilja učinio djelom za svakoga. Čime se, na neki način, dolazi do dvojbe koja se stalno i opet i iznova postavlja kreatorima različitih programa, kurikula, projekata čiji je cilj (ili, kako se to projektaškom terminologijom voli nazivati, projektni zadatak) razvoj publike, osobito mlade, upoznavanje s umjetnošću i osvješćivanje estetskih kriterija vrijednosti. Kako djelo koje je kanonsko i važno za poimanje umjetnosti nekog civilizacijskog kruga uopće, približiti vremenu koje se svojom percepcijom (i recepcijom) znatno razlikuje od onoga u kojem je djelo nastalo. Drugim riječima, kako čitati klasike na način koji će ih učiniti atraktivnima suvremenoj publici.



    Hamlet za svakoga
    , dakako, postmoderno je kazalište koje ne pretendira dati odgovor na to pitanje; upravo suprotno. Ipak, nejasnost, stanje na sceni koje se bliži kaotičnom pa i bizarnom, u ovoj predstavi ne funkcioniraju jer se ne nadopunjuju, ne čine cjelinu koja bi estetskim kvalitetama (pa makar i namjernim izvrtanjem) nešto značila i postavljala odnos prema problemu koji tematizira i kojim se bavi. Umjesto toga, redaju se prizori u kojima se varira jedan te isti osnovni motiv, dvoje motiviranih i relativno talentiranih glumaca-početnika koji žele stvoriti Hamleta atraktivnog svakome. Što sve brzo postaje podosta naporno i djeluje kao neka bizarna varijacija na temu tipičnih pomodnih postupaka teatarskog oblikovanja. Možda je to bila i svrha, no ona iz ovako postavljene predstave i nije osobito vidljiva. A ako i jest, tada je naporna jer počiva na dosjetki koja je od onih u gledalištu već tijekom trajanja izvedbe i percipirana, i recipirana, i kuhana, i pečena, i prožvakana

    Glumački, Hamlet za svakoga počiva na svakovrsnom preglumljivanju, karikiranju i izvedbenom pretjerivanju, osobito u nekontroliranoj artikulaciji glasa. Dvojac glumaca koji radi na Hamletu - Tea Šimić i Zoran Pribičević, energični su i uigrani, nižu prizore s lakoćom, ali se redovito u njima koriste prečacima. Moguće je kako je i to dio koncepta koji bi trebao razotkrivati teškoće procesa stvaranja Hamleta za svakoga ali i privatne, izvanscenske odnose njihovih likova, no u cjelini ne doima se osobito osmišljenim. Umjesto toga, pridonosi atmosferi izmorenosti svih u dvorani po završetku predstave.



    Predstava Hamleta za svakoga nastala je na predlošku koji se temelji na uglavnom tankom i predvidljivom metateatarskom poigravanju sa Shakespeareom i izvedbenim konvencijama suvremenog teatra. Ta i takva predstava koja je u zagrebačkoj inscenaciji, dobrim dijelom zbog toga ali i zbog redateljskih i glumačkih rješenja, djelovala predugo i ponešto naporno, bila bi odličan izbor za neki lidranovski igrokaz. Odgovarajućeg trajanja, dakako. Čime se, opet, dolazi do pitanja koje pomalo aktualizira metateatar, ali drugi i drukčiji od viđenog – za koga se produciraju predstave poput Hamleta za svakoga?

    Režija: Lovro Krsnik
    Scenografija: Marijana Gradečak
    Kostimografija: Slavica Motušić
    Autorska glazba: Dino Seferović

    Igraju: Tea Šimić, Zoran Pribičević (glumci); Dino Seferović (glazbenik)

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 26. lipnja 2019.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša