Svevremensko lutanje kroz život

Usporedba romana Kiklop autora Ranka Marinkovića i dramske predstave Kiklop Gradskog dramskog kazališta Gavella, u režiji Saše Anočića, (1. dio)

• Kiklop, roman Ranka Marinkovića iz 1965. godine, iznimno i upečatljivo djelo hrvatske književnosti, dovodi i odvodi čitatelja dalje nego se mogao nadati. Bogat način pisanja zrcali izuzetan rječnik kojim barata Marinković kreirajući tekst, dok šarolike rečenice ekspresivno donose čitatelju autorovu refleksiju i viziju djela, dubinu poruka romana, a sva pripovijedanja radnje i opisi viču i znače nešto, bez ijednog slovca viška, bez ijedne beznačajne riječi.

  Marinković koristi mnoštvo modernističkih postupaka, kao što su promjene perspektive pripovjedača, nenaznačeni prijelazi vremena, stanja polusvijesti i polusna, psihološka simultanost, projekcije i razmišljanja glavnog lika. Uz to, poremećena je struktura fabule, nema tipične jezgre nego su glavni postupci koji izvana cijelo vrijeme potkopavaju, popunjavaju i povezuju priču, čak i kao naznake. Također, postmodernistički koristi ironiju, propitkuje i parodira ideje modernizma, osporava granicu fikcije i zbilje navodeći svijet i umjetnost parodijski, te time na neki način zaokružuje modernističko i postmodernističko pisanje romana.

  Radnja se događa u Zagrebu uoči 2. svjetskog rata u atmosferi straha i smrti. Glavni lik Melkior Tresić je antijunak - profesor je filozofije, radi kao novinar u rubrici Kazalište i film, intelektualac je koji izgladnjuje tijelo kako ne bi morao u rat, ima dramatičnu volju za život, samotan je, promišlja o vlastitoj sudbini, a uz sve to je autoironičan. Zaljubljen je u Vivijanu koja ide iz naručja u naručje. Okosnica romana jest to da on nije normalan i u situaciji je koja već nije normalna jer je predratno doba. Kompozicija fabule je zanimljiva, a uz linearnu naraciju važno je umetanje priča, npr. Melkior često sebe povezuje s pričom o brodolomcima, kanibalima. Naracija je uglavnom realistična s bilježenjem svijesti, snova.

  
  
  Vrijedno i vrhunsko djelo poput Kiklopa, a i inače književna djela, nije lako prenijeti u kazališnu predstavu ili film a da se ne izgubi na značenjima, dojmu i općenito cjelovitosti djela. Gavellina predstava u režiji Saše Anočića uspješno pruža dublja i metaforička značenja, te upotrebljava osebujna prikazivačka sredstva, no ipak nije dosegnuta cjelina značenja priče. Dobrim je dijelom radnja romana prikazana osobito dojmljivo, a slijedeći glavnu fabulu.

  Marinkovićev tekst prepun je značenja, tu je bogatstvo igri riječima, dvosmislenosti, simbolike, koje uz mnoge asocijacije na specifičan način očituju oštroumnu refleksiju. Detalji su visoko metaforički, uz jaku imaginaciju; njihovo bogatstvo u tekstu dovodi do simbola. Osobite su i alegorije u opisima i pripovijedanju (npr. „imitirao je zadivljenu gusku“). Upečatljivi su razgovori intelektualaca s podrugivanjem i aluzijama na tadašnja suvremena društvena zbivanja. Melkiorova razmišljanja i filozofiranja iz romana uz slutnju i osjećaj dolaska rata…: „Historijsko sutra: i kad ljudi otkriše božansku moć materije, ona zavlada njima i pomuti im pamet, uništi život, a onda proguta i samu sebe i pretvori se u Silu koja uništi sve zakone i nema više nijedne svijesti koja bi je u ime Hegela mogla proglasiti glupom. … Filozofsko sutra: neće biti sutra. Sila će ispiti sve vrijeme i progutati sav prostor i utonut će, od sitosti i dosade, u vječan san. I kad proteče jedna vječnost, … osjetit će oko sebe strahovitu samoću i prazninu. I pobljuvat će se od očaja. I nastat će iz bljuvotina Novi svijet u kome će se izleći senzibilni crvi koji će plaziti po blatu i slaviti njegovu ljepotu. I vjerovat će da ih je stvorio Veliki Crv na sliku i priliku svoju i da On obuhvaća cijeli svijet svojom duljinom, a ta je tako beskrajna da je njima neshvatljiva. Jer oni su mali crvi ograničene duljine, premda je svaki za sebe uvjeren da je dulji od svih ostalih. I tako će nastati uvjerenje o nejednakosti među njima.“

  To Marinkovićevo osebujno spajanje filozofskih razmišljanja i umjetničkog izraza ovdje se zrcali kroz alegorijsku kritiku društva, ljudske naravi i onoga do čega ona može dovesti. U romanu je temeljna atmosfera tjeskobe i otuđenja, koji se javljaju u stanju društvenog kaosa i straha predratnog doba. U predstavi je redatelj ostvario specifičnu atmosferu viđenja romana, koja također jako dobro očituje otuđenje i kaos unutar pojedinca, kao i unutar društva.

  
  
  Melkior je u romanu pasivan lik, koji se nalazi u boemskom društvu i likovi-boemi zapravo dominiraju (Ugo, Maestro, don Fernando). Oni su bizarni lakrdijaši, intelektualci cinici, koji često pijani vode rasprave i doživljavaju razna nedostojanstvena zbivanja. Ipak, Melkior nosi fabulu. Njegova svijest i promišljanja su temelj zbivanja, te se uz pitanja o budućnosti i temi vlastitog opstanka, kao i uz dublje refleksije o društvu, javlja i tema nekog intelektualnog lutanja labirintom tadašnjeg načina života. 

  U predstavi lik Melkiora, kojeg glumi Franjo Dijak, prikazan je rezignirano, kao promatrač zbivanja oko sebe. Redatelj je očito i htio postići da se osjeti kako je Melkior neprimjetan, iako je intelektualac, s obzirom da je u romanu socijalno i privatno nezanimljiv, neaktivan lik. Ipak, u predstavi nije dovoljno cjelovito ostvaren kao lik, usprkos tome što se povremeno čuju njegova razmišljanja.No, roman Kiklop donosi likove kao maske, grimase, kao da su naprosto uloge koje jure za svojim sudbinama; često razgovaraju kroz književna djela, u samoći su, mimoilaze se kao nepovjerljivi stranci. U tome su u predstavi likovi uspješno realizirani.  Kroz simbolizam Maestrove smrti iskazuje se težina pritiska apsurda. Lik Atme kreiran je prema Atmanu koji u indijskoj filozofiji predstavlja apsolutno samosvojstvo, ne ja nego svijest u jedinstvu unutarnje i vanjske realnosti, individualne i apsolutno sveobuhvatne svijesti.

  
  
  U predstavi je osobito dobra glazba i jako pridonosi dojmu cijele predstave. Ugo i Atma su iznimni likovi romana, te su ih u predstavi glumci Živko Anočić i Filip Šovagović upečatljivo prikazali kao karaktere, nadišavši tako lik samog Melkiora, no djeluje da u priči nisu dovoljno iskazani, a osobito lik Maestra (Dražen Kühn) nije dovoljno istaknut. Nešto manje uloge pridonijele su bogatstvu i snažnom dojmu predstave, a istaknuo se u izvedbi Hrvoje Klobučar, snalažljivo glumeći četiri napose različita lika.

  Ozbiljnost situacija u kojima se zatječu likovi i besmisao koji ih obuhvaća u takvoj stvarnosti, Marinković nadilazi ironijom u radnji i detaljima, vrhunski i kreativno spajajući kontraste realizma i simbolizma te onog mitološkog, a također grubu stvarnost i smiješan apsurd, komično i tragično, fantastiku i tešku realnost. Radnja je puna bizarnih prizora, detalja, banalnosti koje se spretno pretvaraju u značajke fabule ostvarene kroz pripovijedanje, dijaloge i monologe, ali i kroz satirički esejizirana razmišljanja egzistencijalističke tematike.          

  Simbolizam Kiklopa ne predstavlja samo motiv rata nego daje i dublje značenje romana: labirint kojim lutamo kroz vrijeme. Nudi nam obračun sa smislom. Gavellina predstava u režiji Saše Anočića iznimno je dojmljiva, te je redatelj uspješno dočarao vlastitu viziju i potaknuo u gledateljima osjećaj osobite atmosfere, kako bi ju pronašli.

  
  
  Priča Kiklopa je svevremenska. Želi reći kako je u ljudima sve manje onoga ljudskoga, da se sve kreće prema sveopćem ludilu; pobijedit će apsurd! Priča lutanja kroz život i kroz vrijeme koje usitnjuje stvarnost i veličinu čovjeka, uz pokušaj da ne odlutamo preko crte ljudskih vrijednosti. Je li moguće da bit čovjeka ne podnosi mogućnost sreće svoga postojanja – iz straha, loših pobuda, vanjskih utjecaja – pa ponire u besmisao, ostavlja vrednote koje ljudsko biće uzdižu, nadasve ignorira istinu, i opet i ponovno dokazuje kako se takav čovjek još uvijek nije odmaknuo od svoje tmine prošlosti, a dovoljno bi bilo živjeti vrijednosti. Ljubav i prijateljstvo u takvom svijetu su otuđeni, postoje samo na distanci ironije. Ovo je posvećeno dobrom i pametnom čovjeku koji zna da je dobar, no zapliće se u apsurd stvarnosti ispletene od mnoštva utjecaja drugih ljudi. Tada taj dobar čovjek ne vidi istinsku dobrotu u drugoj osobi. Dobrotu iskrenu koja ne manipulira, i ne vara, i nije banalna. Nju nije lako naći, ona je potpuna dobrota života samog. U toj drugoj osobi. I postoji. I dovoljno bi bilo živjeti istinu.
  
  Redatelj i autor dramatizacije: Saša Anočić
  Dramaturginja: Petra Mrduljaš
  Scenograf: Saša Anočić
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Autor glazbe: Matija Antolić
  Autorica video materijala: Jelena Sušac
  Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
  Suradnica za scenski govor: Ivana Buljan Legati
  Asistent scenografa: Tomica Hrupelj
  Vizualni identitet predstave: Vanja Cuculić / Studio Cuculić
  Autorica fotografija: Vladimira Spindler
  
  Igraju: Franjo Dijak, Dražen Kühn, Filip Šovagović, Nenad Cvetko, Hrvoje Klobučar, Sven Medvešek, Živko Anočić, Antonija Stanišić Šperanda, Andrej Dojkić, Natalija Đorđević, Ivica Pucar, Ivan Grčić, Martina Čvek, Andrej Kopčok, Đorđe Kukuljica, Nikola Baće, Dijana Vidušin, Janko Rakoš, Amar Bukvić i Anja Đurinović Rakočević
  
  Nastavlja se...

  @ Nataša Bjelan, KAZALIŠTE.hr, 19. lipnja 2019.

Piše: