Krleža na rubu groteske

Kazalište Marina Držića: Miroslav Krleža, Adam i Eva, red. Helena Petković, 31. svibnja 2019

• 
  
  Krležina drama ili dramolet Adam i Eva objavljena je prvi put 1922. u  časopisu Kritika, br.10-12. Prema napomeni tiskanoj u knjizi Legende iz 1933., napisana je iste godine kad je i objavljena. Autor je ponovo namjeravao objaviti u knjizi Erotična trilogija u okviru Sabranih djela koja su počela izlaziti 1923. u nakladi Vošickog, a kako nije uspio, drugo izmijenjeno izdanje Adama i Eve objavio je u Legendama 1933. u okviru Minervine edicije Sabranih djela. Poznat po neprestanom mijenjanju svojih već objavljenih djela, i ovaj je prvotni tekst pisan ekavicom ijekavizirao, donio je popise likova i didaskalija o anonimnim sudionicima radnje, ali  je i unošenjem prizora u vlaku uveo  u radnju drame dodatne likove, a i promijenio je i način samoubojstva Čovjeka; umjesto samoubojstva pištoljem, Adam se baca iz vlaka. Izmijenio je i didaskalije, posebice završnu. Praizvedba drame Adam i Eva dogodila se u zagrebačkom HNK u režiji Branka Gavelle, a izvođena je i u kazalištima u Varaždinu, Rijeci, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Osijeku, a M. Fanelli je prema Krležinom tekstu 1969.  režirao Adama i Evu kao televizijsku dramu.

  
  
  Baš kao i u drugim svojim legendama, tako i u Adamu i Evi Miroslav Kreža na svega 27 stranica, koje uključuju i naslovnu, bavi se velikim ili vječnim egzistencijalističkim ili metafizičkim temama kojima propituje smisao i razloge ljudskog postojanja, slobode i zadanosti mu, rođenjem mu određene sudbine i bijega od nje, raspetog između Boga tvorca svega i Čovjeka koji ga pokušava dosegnuti. Iako je u ovoj drami riječ tek o propitivanju mogućnosti trajne ljubavi između muškarca i žene,  jednočinka Adam i Eva sažima njihove poetičke značajke, tematske i stilske, i koristi iste simboličke slike, patos u izrazu, starozavjetnu temu i elemente fantastike. Ekspresionistički postav drame prelama se s elementima modernističke poetike antropološkog, (malo)građanskog miljea i erotike kao izvora dramskog konflikta koji klimaks započinje i okončava u Hotelu Eden. Biblijskom, Rajskom vrtu iz kojeg je Pakao odavno protjerao Raj.

  (U)bacivši svoje junake, Adama i Evu, Čovjeka i Ženu, u Hotel Eden, dajući im biblijska imena i mjesto radnje, Krleža se naizgled zlonamjerno poigrava njihovom ljubavlju, krajem ljubavi koja se potrošila posljednjim zagrizom jabuke. Iscrpljenog erosa, dvoje preljubnika, biblijski istih drugova, muškarca i žene mu družice, nespremnih na družbu izvan tjelesnosti i u strahu od prokazivanja ljubavnika u malograđanskoj sredini. Stoga se u igru upliću i Bog, Kelner sa svjetlošću svijeće i Đavo, gost hotela, Nepoznati, koji pomažu i istodobno odmažu ljubavi dvoje preljubnika. Tako je to u Edenu… Zmija je uvijek zmija, Čovjek je uvijek Adam a Žena je uvijek Eva.

  
  
  Redateljica Helena Petković, ujedno i dramaturginja ili i adaptatorica teksta obogaćenog dijelovima iz romana Na rubu pameti, za ovu praizvedbu u Kazalištu Marina Držića kao posljednji ovogodišnji naslov sezone, zaronila je upravo u ovaj vječni zapit o ljubavi. I njezinoj nemogućnosti. Nemogućnosti vječnog trajanja, ali i  vječnog vraćanja iste potrebe za zaluđenosti koja prije ili kasnije prokazuje svoju prazninu. Biranim je redateljskim rukopisom biblijskog vrta, na nekoliko razina zagrabila u muško-ženske odnose, žensko-ženske iluzije i muško-ženske erotske potrošnosti veza preljubnika. Posve istaknuvši ulogu Vraga, erosa, zavodljivosti, strasti koja se iscrpljuje u samom svom trajanju u kojem nema ništa od nebeskog i jedinstvenog jer je sve posve isto sa svim preljubnicima, ne samo u sobama Hotela Eden nego i u svim sobama obližnjih hotela. Razlomivši mogućnost ispunjenja ljubavnika izvan tjelesne sreće, u odnosu muškarca i žene, razlomila je i umrvila rajski zahtjev drugova koji se dopunjuju. Duhovito i maštovito.

  Prenapregnutu,  potrošenu ljubav Adama i Eve, Čovjeka i Žene, kako god ih zvali ili nazvali, na propast osuđenu samim konzumiranjem, redateljica sagledava iz Krležina kutka Hotela Eden, bez vlaka koji jednotračno vodi u smrt. I novog posve otkačenog, nadrealnog podzemnog života Hotela Eden u kojem sve iznova počinje. Dok je Miroslav Krleža dodavanjem likova i radnje u vlaku koji putuje ljubavima odredio smjer, redateljica ga je skrenula na perivoj onostranog Hotela Eden kao prvotno i svakobitno mjesto početka i kraja ljubavi same. U njegov je kabaret smjestila i Nepoznatog i Čovjeka sa zagonetkom, Ženu u crvenom, Opaticu, Generala i doista sjajni Bend Hotela Eden, u kojem su se - baš kako i priliči rajskom vrtu, svi dobro zabavljali. I Adam i Eva ponovo su se sreli i otpočeli novu igru zavođenja. Tulumarilo se baš posve u skladu sanremovskih afterpartyja, i sve je u tom rajskom vrtu dovedeno do farse, ili samog ruba groteske.

  
  
  Skladatelj Damir Šimunović songovima je značajno doprinio otkačenom i pomaknutom novom kabaretu Hotela Eden, preradbama originalnih skladbi Roya Orbisona, Jimmyja Fontane i Francoise Hardy. Scenografkinja Ana Martina Bakić u prvom je dijelu predstave glumcima ponudila tek nekoliko madraca, dok je u drugom dijelu na scenu donijela čak i rajski bazen. Tea Bašić Erceg odlično je kostimima popratila ovu čudnu igru, baš kao i oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec. Glumcima je velika pomoć bila i oblikovateljica scenskog pokreta Matea Bilosnić.

  Nika Lasić kao Eva u hotelskoj sobi odlična je histerična ljubavnica, preljubnica koja ne želi prihvatiti odbacivanje svog ljubavnika i činjenicu da se njihova ljubav jednostavno potrošila. Izvrsna je i u Rajskom vrtu, nevina mlada zavodnica koja ponovo započinje ljubavnu igru s jabukom u ruci. Gost glumac Mladen Kovačić kao Adam izvanredno je uspješno igrao muškarca kojemu je dosta ljubomore, telegrama, scena i skrivanja po trošnim hotelskim sobama. Jednostavno je umoran i od ljubavi i od preljuba i neprestanih istih priča i prijetnji ljubavnice i njenih aduta.

  Prava je međutim glumačka zvijezda Frane Perišin kao Nepoznati, zapravo Krležin Kelner u hotelu, Gospodin u Crnom, hotelski susjed ili sam vrag, Gospodin s Lulom u brzovlaku i Kelner u Krčmi pod zemljom, ali i pjevač u kabaretu podzemnog Hotela Eden. Doista fantastično premetanje iz lica u lice, uvijek s pravom mjerom glasa, stasa, geste. Vražje zavodljiva gluma. U gotovo amacordovskoj Fellinijevoj grupi čudnih, rubnih likova isticale su se Marija Šegvić kao Žena u crvenom i Anđela Bulum kao opatica, dok je zagonetka Tomislava Krstanovića kao Čovjeka sa zagonetkom ostala posve neodgonetnuta. A General Borisa Matića ostao je tek karikatura. Odličan je bio Bend Hotela Eden, uživo svirajući songove Damira Šimunovića, a čine ga Bojan Beribaka, Vlaho Bonačić, Nikša Sentić i Žarko Dragojević.

  Doista dobra predstava Kazališta Marina Držića, koja je novim čitanjem Krleže i Adama i Eve doista pokazala da su čudna djeca hotela i ekspresnih vozova i abortusa ovako prokazana u mješavini realizma, fantastičnog, poetskog i grotesknog istodobno.  

  Režija i adaptacija teksta: Helena Petković
  Scenografkinja: Ana Martina Bakić
  Kostimografkinja: Tea Bašić Erceg
  Skladatelj: Damir Šimunović
  Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
  Oblikovanje scenskog pokreta: Matea Bilosnić
  Glazbena korepetitorica:  Paola Dražić Zekić
  Jezična savjetnica: Đurđa Škavić
  
  Igraju: Mladen Kovačić (Adam), Nika Lasić (Eva), Frane Perišin (Nepoznati), Tomislav Krstanović (Čovjek sa zagonetkom), Marija Šegvić (Žena u crvenom), Anđela Bulum (Opatica), Boris Matić (General), Bend Hotela Eden: Bojan Beribaka, Vlaho Bonačić, Žarko Dragojević i Nikša Sentić
  
  © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 13. lipnja 2019.

Piše: