Tradicionalistička koncepcija koja rezonira

Dramski teatar na Vasiljevskom - Sankt-Peterburg, Rusija, Gostovanje u GDK Gavella, Zagreb: Maksim Gorki, Malograđani, red. Vladimir Tumanov



  • Posljednja premijera Malograđana Maksima Gorkog bila je u Zagrebu 1963. u režiji Vanče Kljakovića u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Gavelli), a relativno blizu ih je 2018. u HNK Varaždin postavila Helena Petković. Zanimljivo je da ni situacija u Sankt Peterburgu nije bitno različita – nakon spektakularne izvedbe 1966. u režiji Georgija Tovstonogova, nije bilo novih uprizorenja sve do 2018. i ove izvedbe s kojom je u Zagrebu gostovao Dramski teatar na Vasiljevskom. Činilo bi se i prema varaždinskoj predstavi, a i prema najavama peterburškog gostovanja, da danas ovaj komad postaje ponovo aktualan zahvaljujući bujanju suvremene malograđanštine, iako je njegov nekad slavljeni autor - a potom kao angažirani komunistički pisac i začetnik socijalnog realizma, potisnut u pozadinu, ako ne i zaborav. Doduše, postoje i tumačenja da je današnje poimanje malograđanštine dobrim dijelom stvorio baš Gorki ovim svojim komadom.

    Međutim, da je redatelju Vladimiru Tumanovu takvo pojednostavljeno etiketiranje strano i da pisca kojeg voli ne izvlači iz naftalina samo zbog aktualnosti, ukazao je već i programski listić koji osim imena svih autora, suradnika i glumaca, jedino govori o pojmu meščanin (koji u množini predstavlja originalni naslov), preuzetom iz zapadnoslavenskih jezika, gdje je značio stanovnik grada iliti građanin. U Rusiji se počeo upotrebljavati za jedan sloj buržoazije, ali nije sve do kraja devetnaestog stoljeća imao nikakve negativne konotacije, pa se kao dokaz tome navode i autobiografski Puškinovi stihovi da on nije niti časnik, plemić, akademik ili profesor nego jednostavno ruski meščanin. Zato Tumanov nastoji sačuvati kompleksnost dramskog predloška, nastojeći biti što vjerniji tekstu koji kroz dijaloge više nego kroz događanja stvara sliku društva koje je tek djelomice svjesno društvene krize u kojoj živi i nastoji naći svoje mjesto u promjenama koje se naslućuju i koje već bitno mijenjaju svijet u kojem žive.

    Najbliži današnjem shvaćanju malograđanštine je glava kuće, dobrostojeći Vasilij Besemjonov, kojeg kroz niz promjena raspoloženja i ponašanja vrlo nijansirano tumači Jurij Ickov kao čovjeka koji je isključivo usredotočen na vlastitu korist u okviru nepromjenjivog patrijarhalnog sustava, a jedino ga brine što unatoč pokornoj podršci supruge Akuline Ivanovne (Nadežda Živodjorova) njegovi potomci ne dijele njegove stavove, pa više ne nalazi veselja u bogatstvu koje će ostaviti svom nasljedniku. Njega, sina Pjotra (Arsenij Micik) - propalog studenta, novac zanima uglavnom kao sredstvo za omogućavanje zabave – izlazaka i seksa s podstanarkom, udovicom koju Jekaterina Zorina efektno tumači kao zagovornicu uživanja kao pravog smisla života (što je možda i više od malograđanštine onaj odnos prema svijetu koji s današnjicom ima najviše sličnosti). No, niti takav, a niti bilo koji drugi smisao života ne nalazi Besemjonovljeva kći – učiteljica Tatjana, koju dojmljivo kao čehovljanski lik koji čekajući neki pravi život pada u sve težu depresiju tumači Jekaterina Rjabova.



    Široku lepezu različitih odnosa prema krizi u društvu, pa i generacijskim sukobima, na originalan način upotpunjuje Perčihin (Sergej Lisov) - prodavač ptica pjevica, siromašni rođak koji redovito navraća na jelo i piće i koji čezne da ode živjeti u šumu s pticama, daleko od ljudi.  No, pravi antagonist patrijarhu je njegov posinak Nil, koji je kao strojar predstavnik samosvjesne i buntovne nove radničke klase, kojeg s mnogo energije tumači Aleksej Mancigin. Unatoč tome, to lice ipak djeluje kao preočiti nositelj autorovih revolucionarnih ideja, što je možda i jedini ozbiljniji nedostatak ovog zanimljivog teksta Maksima Gorkog.



    Redatelj je ipak želio u predstavi sačuvati cjelinu i kompleksnost originalnog dramskog teksta i pokazati sve njegove vrijednosti, bez vidljivijih aktualizacija. U tome mu je bitno pomogao izvanredan glumački ansambl (uz već spomenute, i Marija Fefilova, Aleksandar Udaljcov, Olga Korčagina, Oksana Kudlaj i Mihail Nikolajev), dok su scenograf Aleksandar Orlov i kostimografkinja Stefanija Graurogkajte stvorili efektan i povijesno autentičan okvir za izvedbu koja je s mnogo mjere i ukusa oživjela vrijeme Malograđana Maksima Gorkog i pokazala da i bez stavljanja dramaturških i redateljskih atrakcija u prvi plan vrijedna djela mogu komunicirati s današnjom publikom i posredno joj govoreći o negdašnjim problemima ukazati na to kako mnoge stvari ostaju u suštini nepromijenjene do danas, bez obzira na neke drugačije detalje njihove pojavnosti. A to je zagrebačka publika znala cijeniti i dugotrajnim pljeskom nagraditi ruske goste, bez obzira na to što je Tumanovljeva tradicionalistička koncepcija u prvom dijelu ponekad dovodila do gubitka ritma i u tim trenucima djelovala pomalo zamorno.

    Redatelj: Vladimir Tumanov
    Scenograf: Aleksandr Orlov
    Kostimografkinja: Stefanija Graurogkajte
    Dizajner svjetla: Konstantin Udovičenko
    Glazbeni urednik: Aleksandr Zakrževskij
    Korepetitor: Viktor Volna

    Igraju: Jurij Ickov, Nadežda Živodjorova, Arsenij Micik, Jekaterina Rjabova, Sergej Lisov, Marija Fefilova, Aleksandr Udaljcov, Aleksej Mancigin, Olga Korčagina, Oksana Kudlaj, Mihail Nikolajev, Jekaterina Zorina

    @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. lipnja 2019.

Piše:

Tomislav
Kurelec