Istraživačko i interaktivno kazalište
HNK Zagreb, A.P. Čehov, Tri sestre, red. Bobo Jelčić
-
Prezentacija autorskog projekta Tri sestre redatelja Bobe Jelčića održana je u subotu 25. svibnja 2019. u prostorijama ansambla LADO, u produkciji HNK u Zagrebu. Predstava je nastala prema drami klasika svjetske književnosti Antona Pavloviča Čehova. Izvedba počinje gotovo neprimjetno, interaktivno, uz često obraćanje i postavljanje pitanja publici o samom radu na predstavi, te dolaze do toga koliko su uvježbali nakon čega interakcija prestaje što je izrazito efektno, te se nadalje radnja nekako sama otkriva.Tri sestre su nezadovoljne provincijom u kojoj žive i žele se vratiti u Moskvu. Imendan je Irine, pjevaju, te uključuju i publiku za potrebe ritma. Maša je melankolična i loše volje, te ostale glumce ispituje što uopće rade – dakle, izlazi iz radnje pa i publiku potiče na razmišljanje o tome je li im taj početak dobar, jer njoj je nezanimljiv. Brat Andrej je, kao i sestre, kvalitetno obrazovan. Poneki dijelovi radnje, kao njegov odnos s Natalijom, prikazani su hiperbolički bizarno, odnosno koristeći sredstvo pretjerivanja, a česte su i naglašene, pretjerane reakcije likova u svrhu zabave i komičnosti. Jedan od vojnika ističe važnost obrazovanja, osobito u toj provinciji, čime se sugerira i suvremena društvena potreba.
Postoje zanimljive ideje, kao interakcije s publikom, te vješto korištenje kazališnih sredstava kojima je uspješno postignuto zabavljanje publike, na primjer kada vojnik (jako ga je dobro prikazao Krešimir Mikić) predvidi što će se dalje dogoditi. Javlja se i element nezadovoljstva društvenom situacijom, koja je dakako primjenjiva i na sadašnje vrijeme; što Andrej ističe vezano za svoj život i posao. Osebujnim dramatizacijskim postupcima, kao ponavljanjem dijaloga s gradacijom, ironijski se podcrtavaju neki elementi značenja priče. Lik Natalije prikazan je karikirano (govor, kretnje…), dok se kroz ostale likove djelomično zrcali i ironija pri oslikavanju karaktera.Na sceni se uspješno koristi okolni prostori sredstva iz okoline, gotovo jednako kao i interakcija s publikom. Rasvjeta je postojana, pozornica kao i gledalište su cijelo vrijeme rasvijetljeni. Scenografiju iz vremena ondašnje Rusije predstavlja pohabani namještaj poput ormara, klupe, fotelje, kauča, dok su u pozadini prostora veliki prozori, te vrata s obje strane. Ponekad se koriste idejno zanimljiva kazališna rješenja igrajući se elementima stvarnosti predstave, poput one kada žena ljulja jaknu koja predstavlja dijete, ili naguravanje jastuka pod majicu, što znači debljanje.
Predstava zapravo ne donosi osobitu fabulu, no tvore je i specifičnom čine upravo navedeni kazališni elementi i sredstva. Tu su i elementi komičnosti: poneke pretjerane situacije, poput upozoravanja vojnika da ne svira, ljutito mahanje rukama, žustro ulaženje i izlaženje kroz vrata, kao i izrazito profesionalna i uspješno izvedena interakcija s publikom od strane glumačkog ansambla. Nema uzročno-posljedične radnje nego se sve svodi na situacije, a ponekad se koriste i donekle klišeizirani segmenti – npr. pokušaji mladog vojnika i Maše da se poljube, a što im nikako ne uspijeva jer uvijek netko naiđe. Ubačene su i sarkastične šale vezane za hrvatsku prošlost (vojnik odlučuje govoriti ekavicom zbog samopouzdanja), a javljaju se i suvremeni problemi našeg društva, poput usklađivanja s kurikulumom. Uz naglasak na problematici društvene situacije –nezadovoljstvo likova životom u provinciji, te problem intelektualca u obitelji, česte su i zgodne šale koje zabavljaju publiku, kao Natalijin govor o djetetu.
Nina Violić je glumački kvalitetno istaknula lik Olge koja svojim nenametljivim ponašanjem zapravo vješto skreće pozornost na sebe. Od početka je boli glava, jako je iscrpljuje posao profesorice u školi. Ona, kao i Jadranka Đokić, dojmljive su u brechtovskom obraćanju publici, odnosno nadilaženju trenutne scenske situacije - npr. traženje više rasvjete na sebe. Krešimir Mikić je intrigantno odigrao lik vojnika, te je općenito kvaliteti predstave pridonijela i gluma svih glumaca.
Predstava je na početku poticajna i zanimljiva, da bi kasnije malo izgubila na spoju inovativnosti i intenzivnosti u izrazu. U svakom slučaju, redatelj je u predstavi izrazio ono što nosi Čehovljevu dramu, koja nema uobičajen dramski sukob nego događanja proizlaze iz unutrašnjih stanja likova, uvijek uz želju za boljim životom, a kraj ostaje otvoren. Predstava HNK na kraju ipak nudi mogućnost nastavka, te optimizam za promjenom na bolje – iako ironijski nametnut.
Premijera projekta u kojem će i publika sudjelovati u kreiranju predstave zajedno s autorima i glumcima najavljuje se za listopad. Zagrebački HNK kao nacionalno kazalište namjerava se time uključiti u zajedničku stvarnost koju žive i glumci i gledatelji, te se stoga ovakvim istraživačkim projektom želi približiti ovom vremenu i propitkivati bez dogme, a dopuštajući si najrazličitije vrste pristupa i intervencija. Na taj način namjera je kroz interakciju doći do mišljenja publike i odnošenja prema samoj izvedbi. Tri sestre, dakle, započinju taj istraživački pristup kao zamisao drugačijeg kazališta.
Redatelj: Bobo Jelčić
Dramaturginja: Mirna Rustemović
Scenograf: Aleksandar Denić
Kostimografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
Asistentice redatelja: Tjaša Ninić, Marta Tutiš
Asistent scenografa: Ante Serdar
Asistentica kostimografkinje: Ana MikulićIgraju: Nina Violić, Jadranka Đokić, Daria Lorenci Flatz, Krešimir Mikić, Siniša Popović, Dušan Gojić i Ivan Colarić, te studenti glume Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu: Ugo Korani, Iva Jerković, Marin Klišmanić
© Nataša Bjelan, KAZALIŠTE.hr, 7. lipnja 2019.
Piše:
Bjelan