Igrajmo se Držića

Kazalište Virovitica: Marin Držić, Damir Mađerić, Igrajmo Držića, red. Damir rMađerić

• Teško je odoljeti velikim obljetnicama, pa su se zato brojna hrvatska kazališta odlučila u ovoj kalendarskoj godini, dakle krajem prošle i početkom ove sezone, na svoje repertoare uvrstiti neko od Držićevih djela. Ove se godine obilježava petstota obljetnica rođenja renesansnog komediografa, ali i političkog prevratnika, Dubrovčanina Marina Držića. Ušavši u školsku lektiru i kazališnu baštinu, postavljanje Držićevih kazališnih komada nerijetko među kazališnim profesionalcima, a još više kod obične publike, izaziva zebnju – bit će dugo i dosadno… No, u ovo naše turbo vrijeme, svojedobno smo imali prilike vidjeti britansku kazališnu skupinu, a isto tako i mlade glumce okupljene u zagrebačkom Teatru Exit, kako igraju Shakespearove najpoznatije drame na ubrzani, lepršav, duhovit i prihvatljiv način. To je istovremeno bio i nije bio Shakespeare (dakle, nije biti ili ne biti nego je biti i ne biti).
  
  Dobro obrazovan, strpljiv i promućuran redatelj Damir Mađarić, za početak kazališne sezone u Kazalištu Virovitica, odlučio je ujediniti obljetnicu i zabavu, te složio predstavu pod nazivom Igrajmo Držića. Posegnuo je za Novelom od Stanca, Skupom i Dundom Marojem, skratio ih, preveo i povezao. Ideja zgodna, predstava kratka, đaci sretni, odrasli veseli… No, nažalost, nije bilo tako na premijeri.
  
  Ukoliko se već željelo staviti tri komedije na kup, nelogično je da su Skup i Stanac izrazito kratki, dok je Dundo Maroje dvostruko dulji od njih oba zajedno. Ta neravnoteža, bez komentara pri prijelazu, prva je zbunjujuća komponenta predstave. Uz nekoliko doista sjajnih dosjetki, (poput raspeća na metli), rekviziti predstave premalo su iskorišteni, tako da i korektna scenografija Miljenka Sekulića zapravo nema puno opravdanja. Bolje su se uklopili kostimi Marije Šarić Ban, jer je s malo intervencija vrlo uspjelo presvlačila muško u žensko, odnosno pokrivalima za glavu mijenjala likove. Skladatelj Igor Karlić kao i uvijek bio je učinkovit!
  
  Kako se cijela zamisao predstave Igrajmo Držića temelji na brzim promjenama, duhovitim rješenjima i dobrom timskom radu, a ansambl virovitičkog kazališta je dobar no malobrojan, glavnina cijele predstave, uz dobro razrađenu ideju, leži na glumcima. O ideji sam već naznačila da nije dosljedno provedena. Čak i ovakvu, Igor Golub i Goran Koši su je svojom glumačkom energijom, naglašenim entuzijazmom i šarmom održavali na površini. Antun Vrbenski se prihvatljivo uklopio, posebice u ulozi Laure. Četvrti član ansambla, inače izvrstan Mijo Pavelko, u ovoj je predstavi napustio svoje suigrače i Držića i krenuo neznano kamo… Njegova interpretacija Mara Marojeva, s potpuno neobjašnjivim gestama i grimasama djelovala je kao loša školska predstava, čime je umanjivao i ono što je u predstavi redateljski bilo dobro mišljeno i odglumljeno.
  
  Nadajmo se ipak, da će ovaj Držić za početnike osloboditi gledatelje straha od baštine. Za žaliti je što se izvedba nije stopila s doista zgodnom idejom.
  
  © Olga Vujović, KULISA.eu, 15. listopada 2008.

Piše: