Dinamična interpretacija zasjenjena jezičnom barijerom

26. Međunarodni festival malih scena u Rijeci, 2.-9. svibnja 2019.; Kazališni laboratorij Sfumato: Jordan Radičkov, Luda trava, red. Margarita Mladenova

• 
  
  Kazališni laboratorij Sfumato iz Bugarske u riječkom je Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku predstavio predstavu Luda trava Margarite Mladenove, nastale prema tekstu Jordana Radičkova. Ova neobična predstava nažalost nije okupila velik broj obožavatelja izvedbene umjetnosti, ali je gledateljima ponudila 90 minuta bogatih različitim kazališnim formama.
  
  Jordan Radičkov jedan je od najpopularnijih bugarskih književnika uopće, a djela su mu među najizvođenijima na bugarskim kazališnim daskama. Njegova djela nerijetko prikazuju odnos sela i grada, uz poseban osvrt na tradicionalno i ruralno, što je slučaj i s dramom Luda trava, napisanom 1980. godine. Redateljica Margarita Mladenova s druge je strane u Bugarskoj poznata po jedinstvenim redateljskim praksama i drugačijim predstavama. Uz Ivana Dobčeva suosnivačica je Kazališnog laboratorija Sfumato, koji je u Sofiji poznat kao prostor susreta različitih izvedbenih praksi i inovativnih čitanja. Luda trava u Sfumatu je nastala kao dio ciklusa Noina arka, čijom se simbolikom bave i u drami, a što se odnosi na gotovo kompulzivnu potrebu za očuvanjem što (kolektivnog) sjećanja, što fizičkih podsjetnika. U ironičnom dobu istovremene hiperpovezanosti i gubljenja kontakta, ovakva se tema pokušava boriti protiv kolektivne amnezije, odnosno svojevrsne mrene na očima društva. Na prvi je pogled Luda trava pomalo kriptična predstava o nestanku jednog bugarskog sela, no Margarita Mladenova tekst Jordana Radičkova predstavila je kao dramu o krizi bugarskog (nacionalnog) identiteta i tradicije u kontekstu globalizacije. U predstavi je velik naglasak stoga upravo na folkloru i narodnoj baštini, koja nije isključivo bugarska nego i slavenska, te se u njoj mogu pronaći čak i Hrvati.

  
  
  Radnja drame odvija se u selu Kalimanica te gledatelji prate odnose 11 sumještana i njihovu zajedničku sudbinu. Među njima su tri para - gluhonijema djevojka, starac upitnog razuma jer je ugazio u tzv. ludu travu te goblin. Kalimanica je uz to i rodno mjesto autora drame Jordana Radičkova te pripovijeda o stvarnim događajima iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, pri čemu je država najprije raselila stanovnike tog mjesta, a potom ga i potopila pri izgradnji brane. Ne samo da su tim činom obitelji protjerane iz svojih domova, nego su im izbrisana i sjećanja. Margarita Mladenova izvrsnim je glumcima te promišljenom scenografijom i prikladnom glazbom predstavila način života u malom bugarskom mjestu, raznolikost njegovih stanovnika, ali i posljedice koje kolektivni zaborav ima na same stanovnike Kalimanice te naposljetku i na cjelokupno čovječanstvo. Stanovnici se pritom suočavaju s različitim problemima svakodnevice te su predstavljeni međusobnim prepirkama, igrom i svakodnevnim zadacima, no i dalje su sagledani kroz prizmu kolektiva te su njihova imena u svemu tome gotovo nevažna. Oni se zajedno kreću, govore i naposljetku pokušavaju pobjeći, dok se tijekom predstave isprepliću razne narodne priče kojima smo u djetinjstvu i sami svjedočili. Stanovnici Kalimanice grade svoju Noinu arku od skupljenog drva koja ih treba spasiti od poplave i pomoći im sačuvati ono najmilije – uspomene i sjećanja, čime se i završava predstava uz gotovo sablasnu glazbenu pozadinu koja naglašava potop sela i sjećanja.

  Izvrsna interpretacija teksta ovog je puta nažalost zasjenjena jezičnom barijerom. Radnja se drame odvija dinamično, likovi nerijetko istovremeno govore te se na sceni simultano pleše, pjeva i zborno govori - sve na bugarskome jeziku. Nažalost, čitajući titlove ne može se fokusirano pratiti dramu, dok se praćenjem samo drame bez čitanja titlova gubi na bogatim aluzijama na legende, mitove i panslavizam. Velika je to šteta jer je spomenuta jezična barijera sigurno jedan od razloga zbog kojeg se publika osjećala zbunjenom po završetku predstave, iako je riječ o vizualno zbilja impresivnoj predstavi. Glumci su istovremeno i majstori svog zanata, ali i akrobati, plesači i pjevači te su kolektivno izvrsno prenijeli tradicionalni duh sela. Možda je najjača karika predstave Margarite Mladenove zapravo glazba, čiji odabir, vjerujem, ima još više smisla u kontekstu suvremene Bugarske, no estetski je tradicijskim prizvukom izvrsno potkovala temu i radnju drame. Mlada glumačka ekipa nastupila je kao kolektiv, što je pogotovo vidljivo u scenama u kojima nekolicina njih (ili svi) istovremeno izgovaraju isti tekst kao jedno, čime se ukazalo na zaokruženost vremena i ponavljanja kolektivne svijesti.
  
  
  
  Scenografija (Mihaela Dobreva) je iznimno dinamična i na mahove se stječe dojam upotrebe potpuno nove pozornice. Mnogostruki pokretni dijelovi i velik broj rekvizita za različite primjene pridonijeli su autentičnom doživljaju sela te pritom prikazali dvorišta, štalu, jezero na kojem se žene kupaju, a popratnim se zvukovima i glazbom (Hristo Namliev) dodatno dočarao seoski duh te različita doba dana. Osim toga, i glumci sami sviraju te imitiraju domaće životinje, što dodatno pridonosi dojmu autentičnosti te se za predstavu ni u jednome trenutku nije moglo reći da je dosadna. Glumci su hodali na štulama, penjali se na stepenice od užadi te pažljivo koreografirano preskakali rekvizite sa zavidnom spretnošću i time inscenirali seoske igre i njihove načine zabave, ali i strahove proizašle iz tradicijskih priča. Možda je najzanimljiviji lik onaj neubrojivog starca, sumještanina koji je izgubio razum lutajući upravo po ludoj travi. On predstavlja narod ogoljen od sjećanja, tradicije i smisla, koji je poludio u potrazi za svojim identitetom. Svojevrsno je to upozorenje posvemašnjem gubitku autentičnosti i izvornosti uslijed institucionalizirane globalizacije, pri čemu se u predstavi poseban naglasak stavlja na militarizirane skupine koje ne ostavljaju prostora za otpor i odabir drugih mogućnosti.

  Malobrojna publika pretposljednju je predstavu Međunarodnog festivala malih scena Luda trava nagradila dugotrajnim pljeskom te je nesumnjivo da su gosti iz Sofije ostavili snažan dojam na publiku i kritiku. Zanimljiva i drugačija interpretacija dramskog predloška Jordana Radičkova obiluje simbolikom i aluzijama na bugarski narodni identitet, ali i na cjelokupnu slavensku svijest, što je predstavu učinilo bliskom i riječkoj publici. Iznimna je šteta što se jezičnom barijerom izgubio vrijedan dio predstave jer je zbog dinamičnosti radnje bilo teško istovremeno pratiti titlove i pozornicu, no unatoč tome Luda trava Margarite Mladenove gledateljima je predstavila režiju kakvu dugo nisu vidjeli, glumce koji su stručnjaci za ples, pjesmu, svirku i akrobacije, ali i intrigantnu priču koja tjera na promišljanje o identitetu u današnjem dobu otuđenja.

  Redateljica i scenska adaptacija: Margarita Mladenova
  Scenografija: Mihaela Dobreva, Boris Dalčev
  Glazba: Hristo Namliev
  Savjetnik: prof. Cočo Bojadžiev, prof. Georgi Kapriev
  Fotograf: Jana Lozeva

  Igraju: Albena Georgieva, Žana Raševa, Galja Kostadinova, Katalin Starejšinska, Nadja Keranova, Biljana Georgieva, Antonio Dimitrievski, Ivan Nikolov, Dimitri Krumov, Rumen Draganov, Georgi A. Bogdanov
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 28. svibnja 2019.

Piše: