Loša aktualizacija i propuštene prilike

26. Međunarodni festival malih scena u Rijeci, 2.-9. svibnja 2019.; Narodno pozorište u Beogradu: Dušan Kovačević, Balkanski špijun, red. Tatjana Mandić Rigonat

• 
  
  Antologijski tekst Balkanski špijun Dušana Kovačevića iz 1983. godine nakon nagrađivane je ekranizacije dobio i svoju kazališnu inačicu, uz ponešto intervencija redateljice Tatjane Mandić Rigonat. Brojnu je publiku na Festivalu malih scena predstava prvenstveno nasmijala, što čini svojevrstan odmak od prethodna tri festivalska dana.

  Balkanski špijun priča je o najmodavcu Iliji Čvoroviću (Ljubomir Bandović) koji nakon informativnog razgovora s inspektorom postaje uvjeren da je njegov podstanar Petar Jakovljević (Milutin Milošević) tajni agent te ga počinje opsesivno uhoditi. U svojoj je deluziji toliko uvjerljiv da mu, nakon svakodnevnih uvjeravanja, povjeruje čak i supruga Danica (Nila Mihailović). Ilija se sve više zapliće u urotničku mrežu koju je sam ispleo, a u njoj mu se naposljetku pridružuje i sestra blizanka Đurđa Đura Čvorović (Dušanka Stojanović Gild), Ilijina agresivnija ženska verzija. Sa supružnicima u kući živi i kći Sonja (Katarina Marković) koja se zbližava s podstanarom, pobliže ga upoznaje, no i prva primjećuje da je ocu potrebna pomoć. Nakon što Sonja predloži da Iliju odvedu na psihijatrijski pregled, majka je optuži za izdaju oca čije slabo srce ne bi podnijelo takav udarac od kćeri jedinice. Danica tjera kći od kuće te priča kulminira dolaskom podstanara kod najmodavaca kako bi se oprostio prije nenadanog odlaska u New York nakon što je primijetio da ga Ilija uhodi. Pritom ga napada i Danica, a potom i Đura i Ilija, koja je spremna podstanara, kao neprijatelja države i svega što je sveto, i ubiti. Đura odlazi u svoj podrum po Petrovog prijatelja profesora kojeg je zatočila i prisiljavala da prizna svoje zločinačke naume te Iliju ostavlja samog s podstanarom. Ilija nastavlja ispitivati svezanog Petra, no u silnom ga uzbuđenju izdaje srce te Petar zove hitnu pomoć i potom bježi u zračnu luku. U grotesknoj završnici i sa zadnjim atomima snage Ilija naziva Đuru i govori joj da zaustavi sve letove, ne odustajući od svojih uvjerenja ni dok se nalazi korak od smrti.

  
  
  Balkanski špijun drama je o raspadu jednog sustava te odnosu pojedinca i vlasti, a prije snimanja filmske uspješnice bila je postavljena na daske Jugoslovenskog narodnog pozorišta 1983. godine. Tekst je zapravo svevremen: naime, riječ je o ekstremnoj personi Ilije Čvorovića, dobroćudnog čovjeka iz radničke klase koji je sve postigao poštenim radom. Domoljub je, patriot koji danas voli Srbiju kao što je nekad volio Jugoslaviju te mu je cilj zaštiti domovinu od razbojnika i zločinaca koji joj prijete. U došljacima vidi neprijatelje, domoljublje mu je ksenofobno te u svemu vidi sustavnu zavjeru protiv sebe samoga, dok njegove slabe živce potpiruju mediji. Iako s potencijalom osuvremenjivanja i aktualiziranja, komedija Balkanski špijun Tatjane Mandić Rigonat nažalost nije ponudila ništa originalno. Po završetku odveć duge predstave u publici su se mogli čuti komentari oduševljenja jer predstava poprilično nalikuje svome filmskom predlošku te se razlikuje jedino u Đurinu liku, koji je u ovoj izvedbi žena, i voditeljici koja u pratnji orkestra predstavi daje kabaretski štih. No, inscenacija ipak previše podsjeća na film, a dijalozi su gotovo u potpunosti jednaki onima iz ekranizacije, uz minimalno izbacivanje određenih scena, čime činjenica da predstava traje čak 150 minuta postaje još nevjerojatnija.
  
  
  
  Odmak od predloška vidljiv je u spomenutoj promjeni spola Ilijinog blizanca, čime je redateljica ukazala na univerzalnost paranoje, što nije nikada bilo ni upitno. Popriličan je problem u predstavi i odabir glumaca koji je, najblaže rečeno, nejasan. Pri početku se predstave u više navrata spominje da je podstanar živio i radio u Parizu dvadeset godina, a kasnije se saznaje i da je rastavljen te da ima sina koji studira na Julliardu. Istovremeno, glumac koji glumi podstanara, dakle osobu s dvadesetogodišnjim radnim stažem i gotovo odraslim sinom, mladolik je te djeluje gotovo kao vršnjak kćeri Čvorovićevih, koja je u kasnim dvadesetima / ranim tridesetim godinama. Također, tema poput ove, pogotovo u današnjoj Srbiji kada se svakog vikenda prosvjeduje na ulicama Beograda zbog predsjednika i medijske cenzure, mogla je biti značajnije obrađena i ostvariti mnogo jači utjecaj na gledatelje ne samo u Srbiji nego u cijeloj regiji. Naposljetku, ostalo je pomalo nejasno na koji je način redateljica odlučila povezati vremenski kontekst komedije i današnjicu. U predstavi se spominju zločinci koji su sudjelovali u raspadu SFRJ, a koji danas žele uništiti Srbiju te oduzimanje Kosova i Metohije Srbiji, a u radijskim se vijestima referira na stvarne političke aktere. Nažalost, sve je to ostalo samo na ideji te je nedovoljno naglašeno u radnji u kojoj je moglo biti više aluzija na aktualnu društveno-političku situaciju.

  Balkanski špijun osuvremenjen je voditeljicom (Vanja Milačić) koja čita vijesti i time potpiruje Ilijinu ionako rasplamsanu paranoju te u svoje zavjereničke govore unosi i priče o izvanzemaljcima. Uz pratnju glazbenog sastava, voditeljica izvodi i songove o totalitarnim sustavima i agencijama sigurnosti u svijetu te pjeva sentiše o rodoljublju i jugoslavenskoj duši. Postavljanje medija koji potpiruju vatru uz laganu glazbu koja zanosi izvrsno je osmišljeno te kabaretski ukazuje na vijesti koje podsvjesno utječu na svoje recipijente upakirane u ugodan paket populizma. Najjača karika predstave svakako je izvanredna glumačka postava te je pritom potrebno ponajprije pohvaliti Ljubomira Bandovića koji na sceni daje sve od sebe i u paranoji je svoga lika iznimno uvjerljiv. Njegov je groteskni pad u ludilo autentičan, kao i njegovo uvjerenje u podstanarovu kriminalnu prošlost i sadašnjost. Uz njega igra Nila Mihailović koja nervozno mijenja stolnjake i razgovara o rastu cijena te je prikazana kao kamen temeljac njihova doma i prostodušna obiteljska žena. Njezina je sušta suprotnost Ilijina sestra blizanka koju igra odlična, no povremeno pretjerano afektivna Dušanka Stojanović Gild. U glumi je intenzivna i napadna, postavlja se kao zaštitnica brata te je izvrsno utjelovila žensku verziju Ilije Čvorovića uz njegove manire, pokrete i geste.
  
  
  
  Scenografsko je rješenje (Branko Hojnik) praktično te predstavlja tipičnu jugoslavensku kuhinju staru tridesetak godina. Također, Daničine haljine i pregače smještaju je u određeni vremenski kontekst, star jednako poput kuhinje, što odgovara pokornosti njezina lika. Ostali su odjeveni prirodno i uvjerljivo, u skladu sa svojim zanimanjima i godinama, što je posebno vidljivo kod Đure odjevene poput generala, koja se tako i ponaša. Kostimografski (Ivana Vasić) je najzanimljivija duga crna haljina pjevačice Vanje Milačić, za koju se na kraju otkriva da ima podstavu crvene, bijele i plave boje, što neodoljivo podsjeća na zastave slavenskih zemalja.

  Iako je publika predstavu nagradila dugotrajnim pljeskom i ushićenim uzvicima odobravanja, autorica ovog teksta ne dijeli njihov entuzijazam. Veliki faktor u posvemašnjem oduševljenju svakako je i činjenica da je riječ o adaptaciji kultnog teksta, a potom i nagrađivanog jugoslavenskog filma koji je uživao naklonost publike. Vjerojatno je i to razlog zbog kojeg se publici svidjela identičnost predstave u odnosu na film, no mlađim je gledateljima u publici do završetka drame već bilo pomalo i dosadno. Do 150. minute bez pauze i najbolji komadi postaju blago naporni, a pogotovo je to tako s, u najboljem slučaju, prosječnim komedijama kao što je Balkanski špijun. Repetitivne i nepotrebne scene te gotovo 20 minuta zaključnog monologa Ilije Čvorovića uz česte digresije, kao što je gledanje Ilijinih snimki podstanara, samo usporavaju radnju, što je komediju učinilo zamornom. Govora o Petrovom kretanju bilo je tijekom cijele predstave, znalo se tko su mu prijatelji i poznanici te su duge scene gledanja snimki zalihosne jer gledateljima nisu pokazale ništa novoga. Radnja se drame mogla sažeti u 90 minuta, što bi predstavu učinilo i dalje zabavnom, no bez dugačkih i ponavljajućih scena. Osim toga, upitna je i suvremenost jugoslavenskog humora prikazanog u komediji, koji se temelji na apsolutnoj podređenosti supruge u odnosu na oca i glavu obitelji, koji je zauzvrat verbalno šikanira. Ona nije ni majka, ni supruga, nego sluškinja i ropkinja svoga doma koju nitko ne sluša i ne shvaća ozbiljno. Ona nema svoj stav, nego bespogovorno prihvaća suprugove teorije zavjere. Takav je humor možda uspijevao 1984. godine jer je vjerojatno oslikavao živote brojnih jugoslavenskih obitelji, no trebao je i ostati u 1984. godini jer je takva slika kućanstva danas jednostavno ponižavajuća.

  
  
  Balkanski špijun Tatjane Mandić Rigonat ne može se nazvati ni adaptacijom jer je (previše vjerna) preslika originala. Tema, iako svevremenska, nije se dovoljno aktualizirala i primijenila na današnjicu u kojoj zaista ima primjera totalitarnih sustava koji zahtijevaju podložnost ili koji to barem pokušavaju biti. U sumraku demokracije u kojem pojedini Vučići i ini desničari pokušavaju zatomiti glas naroda, medija i razuma, vraćanje u 1984. godinu da bi se napravio nimalo inovativan remake filma i teksta koji je bio aktualan onda kada je napravljen, gotovo se može smatrati grijehom. Ne mora svako kazalište biti političko, niti referirati na stvarne aktere. Ne mora ni svaki redatelj biti Oliver Frljić i provocirati kontroverznim temama i predstavama. No, također nije potrebno ni stvarati kazališne kopije koje nemaju veze s vremenskim i društvenim kontekstom u kojem živimo te koje su propustile aktualizirati zanimljivu temu paranoje, zavjereničkih medija i mehanizama vlasti.

  Redateljica: Tatjana Mandić Rigonat
  Dramaturgija: Tatjana Mandić Rigonat,
  Skladateljica: Irena Popović Dragović
  Scenograf: Branko Hojnik
  Kostimografkinja: Ivana Vasić,
  Lektor: dr. Ljiljana Mrkić Popović,
  Scenski pokret: Anđeli Todorović
  Montaža filma: Jelena Tvrdišić
  Kamerman: Dejan Stojanović, producent: Vuk Miletić
  Organizator: Nemanja Konstantinović,
  Tekst songa CIA-BIA: Tatjana Mandić Rigonat
  Glazbenici: Vladimir Gurbaj, klarinet, Elio Rigonat, gitara, Ivan Mirković, harmonika, Ređa Derbogosijan, bubnjar, izbjeglička pjesma iz zbirke Regata papirnih brodova Marka Tomaša

  Igraju: Ljubomir Bandović, Nila Mihailović, Dušanka Stojanović Gild, Katarina Marković, Milutin Milošević, Vanja Milačić

  Lica u filmu: Boris Komnenić, Branko Vidaković, Vjera Mujević, Ođa Bećković, Aleksandra Kolarov, Duša Kostić, Nemanja Konstantinović

Piše: