Figure u političkoj igri moći

26. Međunarodni festival malih scena u Rijeci, 2.-9. svibnja 2019.; Theater in der Josefstadt, Beč, Austrija: Daniel Kehlmann, Putovanje izgubljenih, red. Janusz Kica



  • Glumački projekt titanskih razmjera sa 32 glumca i 20 statista Putovanje izgubljenih redatelja Janusza Kice riječkoj se publici predstavio 4. svibnja 2019. na Festivalu malih scena. Dokumentaristička drama bečkog kazališta Theater in der Josefstadt potresna je priča o odlasku Židova iz Njemačke 1939. godine, netom prije početka rata, te njihovoj borbi s korumpiranim sustavom koji štiti samo podobne.

    Temeljena na romanu Putovanje prokletih Gordona Thomasa i Maxa Morgan-Wittsa, drama Putovanje izgubljenih dokumentarno prepričava događaje iz perspektive gotovo svakog lika, kako bi gledatelji dobili širu sliku i bolje razumjeli unutarnje i vanjskopolitičke odnose koji su utjecali na položaj Židova i izbjeglica 1939. godine u Njemačkoj. Gotovo se tisuću Nijemaca, sada reduciranih samo na Židove, u Hamburgu ukrcalo na brod St. Louis koji ih treba odvesti na Kubu u novi i bolji život, daleko od koncentracijskih logora i protjerivanja u Njemačkoj. Međutim, osobnim se prepričavanjem likova, telefonskim pozivima i dnevničkim zapisima otkrivaju brojne zakulisne političke igre kojima se podobni, predsjednici, ministri, vojnici i drugi, poigravaju životima nevinih.



    Pri ukrcaju na brod pratimo empatičnog, no nedovoljno hrabrog kapetana Gustava Schrödera (Herbert Föttinger) te neke od članova njegove posade. Posebna se pažnja pridaje tajnom agentu, stjuardu i oduševljenom nacistu Ottu Schiendicku (Raphael von Bargen) čije komične i autoironične pronicljive izjave nasmijavaju publiku, te konobaru koji je ujedno i prikriveni dobroćudni Židov Leo Jockl (Nikolaus Barton). Uz njih se na brod ukrcavaju glavni akteri drame, dobrostojeći par Spanier (Ulrich Reinthaller i Sandra Cervik) čiji su ponos i osobna dobit iznad svih ideala, profesor hebrejskog jezika Aaron Pozner (Roman Schmelzer) iza kojeg ostaje samo dnevnik, odvjetnik Loewe i njegova supruga (Marcus Bluhm i Maria Köstlinger) te Otto Bergmann (Matthias Franz Stein) i njegova teta (Therese Lohner). Svi su oni Židovi sličnih sudbina, kojima upravljaju moćnici poput kubanskog predsjednika (Michael Dangl), podmitljivog ministra za useljavanje (Bernhard Schir) i brojnih direktora i odvjetnika kojima je ova igra života i smrti jednostavno prilika za zaradu. Na putu u spas zvan Kuba doznaje se da je pristajanje ipak zabranjeno jer narod nije dobro primio dotadašnji prihvat izbjeglica, a predsjednik mora misliti na svoju javnu sliku zbog nadolazećih izbora. Gotovo tisuću putnika potom se nalazi u limbu između spasa i vraćanja u nacističku Njemačku, a njihove sudbine i životi najednom pripadaju svima, osim njima samima.

    Putnici broda St. Louis ponajprije su političke i ekonomske marionete, sredstvo zarade koje vrijedi 500 dolara po osobi. Ljudski život u predstavi, temeljenoj na stvarnim događajima, zaista ima cijenu. Točno je 937 Židova na putu u novi život i spas svedeno na formu instrumenta zarade, prikupljanja političkih poena ili pak sredstva nacističke propagande. Oni su figure kojima se velesile loptaju i među sobom ih dijele, što je posebno vidljivo u završnim scenama kada Francuska, Velika Britanija, Nizozemska i Belgija među sobom dijele putnike kao da dijele kapital. Poput ljudskosti likova, i scenografija (Walter Vogelweider) je reducirana te se sastoji samo od industrijskih zidova koji predstavljaju brodsko okruženje, na kojem se odvija većina radnje drame, te nekoliko stolica. Scenografija se ne mijenja, nego se promjene scena naglašavaju osvjetljenjem (Manfred Grohs), što je izvrsno izvedeno. Jarka i topla svjetla predstavljaju događaje na kopnu, odnosno na Kubi, no scena bi bila prepoznatljiva i bez toga, već po samim svijetlim odorama kubanskih dužnosnika.



    Na brodu su svjetla hladnija i prigušenija, uz povremeno fokusiranje na likove koji osobnom ispovijesti prekidaju tijek drame. Primjerice, upadice Otta Schiendicka naglašene su zaustavljanjem drame u pozadini i izravnim obraćanjem fokusiranog lika publici. Kostimi se prvenstveno razlikuju bojama kako bi se više od 50 likova na sceni što lakše razaznalo. Židovi su tako uglavnom priprosto odjeveni, osim bračnog para Spanier koji u sivim odijelima oštrih crta, nalik onima nacista, evocira njihovu kasniju povezanost s organima moći u koncentracijskom logoru. Zaposlenici su broda lako prepoznatljivi svojim odorama, dok su moćnici i odvjetnici odjeveni u fina odijela koja naglašavaju njihovu korporativnost. Potresnosti drame pridonijelo je i sviranje violine (Matthias Jakisic) na sceni, čime glazbenik postaje dijelom scenografije. To je jedini instrument koji, upotrebom na različite načine, dočarava sve - od dramatičnih situacija na brodu i kopnu do pobune, a naposljetku i zamišljenog potapanja broda. Na sceni se nalazi pedeset glumaca i statista, a redatelj Janusz Kica obavio je odličan posao pri njihovom vođenju.

    U scenama u kojima se zajednički pojavljuje većina likova, na omanjoj se pozornici Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku ne stječe dojam skučenosti, nego pomne isplaniranosti pokreta svakog glumca. Od pedeset glumaca ne govore svi, ali njihova je sama pojava dovoljna da ispuni prostor nacističkom mržnjom ili, pak, bijedom i strahom Židova na brodu. Ansambl drame i izvrsna režija publiku su do samoga kraja predstave držali u neizvjesnosti, dok je glumački potrebno izdvojiti Raphaela von Bargena kao Otta Schiendicka, nacističkog tajnog agenta koji držanjem i načinom govora od samog početka izaziva gnušanje u publici, ali ih i tjera da propitaju osobne poglede na ljudskost. Također, zamijećene su uloge ostvarili i Bernhard Schir  kao ministar za useljeništvo te Michael Dangl kao predsjednik Kube, koji su izvrsno interpretirali kubansku nonšalantnost u odnosu na mito, korupciju, prijetnje, a potom i ljudske živote. Svi su glumci u svojim ulogama uvjerljivi, a na sceni dinamični, što od njih ovakva drama i zahtijeva, jer dokumentarnost lako zapadne u monotoniju, no uz ovakvu je uigranu glumačku ekipu takvo što nemoguće.



    Naslov i radnja drame odnose se na putovanje, no ono nije u središtu zanimanja. Fokus je zapravo na nemoćnosti 937 ljudi koji su se našli na brodu usred političkih i ekonomskih kriza. S jedne se strane na njih gleda kao na kapital koji će brodskoj kompaniji donijeti određenu novčanu svotu, s druge su strane politički instrumentarij ne samo kubanske nego i njemačke vlade, te ih Goebbles koristi kao pijune u svojoj propagandnoj igri. Naposljetku, međunarodna zajednica vidi ih kao tragične izbjeglice, no iako suosjećajna, u svoje ih zemlje ipak ne prima. Dramatičar Daniel Kehlmann i redatelj Janusz Kica u gotovo dva sata predstave gledateljima su predstavili potresnu priču u dehumanizaciji i reduciranju osoba na sredstva i objekte. Putovanje izgubljenih izvrstan je primjer političkog kazališta, pogotovo uzevši u obzir činjenicu da je riječ o drami koja potječe iz same Hitlerove domovine. Pronicljiva, činjenična, ali ne i provokativna i kontroverzna, ova drama neće uzburkati vode, ali će podsjetiti na jedno od najtežih vremena u europskoj povijesti.

    Ova tema i slične već su nebrojeno puta inscenirane - bilo na kazališnim daskama ili na filmu, no najčešće je riječ o dramama postavljenima iz perspektive sveznajućeg pripovjedača ili pak samih nacista. Dokumentarno kazalište, koje u središte postavlja ne ispovijesti Židova nego njihove sudbine i spas koji nikada ne dolazi, gledatelje potresa na mnogo dubljim razinama od drugih inscenacija. Dehumanizacija osoba koje vidimo na sceni i nonšalantno razbacivanje njihovim životima ispričano iz perspektive onih koji su mogli štošta učiniti, ali su odabrali osobne interese, posebno je potresno iskustvo. Iako bez eksplicitnih scena i potresnih prizora, Putovanje izgubljenih na drugačiji je način ipak postiglo svoj cilj i publici dalo do znanja da su ponekad riječi, uz pokoju violinu, dovoljne za evociranje snažnih emocija i prizivanje duhova nesreće nekih drugih vremena.

    Režija: Janusz Kica
    Scenografija:
    Walter Vogelweider
    Glazba: Matthias Jakisic
    Dramaturška obrada: Matthias Asboth
    Oblikovanje svjetla: Manfred Grohs
    Glazbenik: Matthias Jakisic
    Asistetica redatelja: Valeska Ringhof
    Souffleuse: Ingrid Christina Winkler
    Inspicijentica: Katharina Steyrleithner

    Igraju: Raphael von Bargen, Herbert Föttinger, Nikolaus Barton, Ulrich Reinthaller, Sandra Cervik, Roman Schmelzer, Marcus Bluhm, Maria Köstlinger, Matthias Franz Stein, Therese Lohner, Peter Scholz, Leonie Qualtinger, Ilia Hollweg, Katharina Hope Kemp, Marika Lichter, Joseph Lorenz, Gerhard Kasal, Igor Karbus, Paul Matic, Oliver Rosskopf, Michael Dangl, Bernhard Schir, Martin Zauner, Ljubiša Lupo Grujčić, Alexander Absenger, Martin Niedermair, Claudius von Stolzmann, Michael Schönborn, Patrick Seletzky, Tamim Fattal

    Statisti: Javier Griesser, Christian Paul, Matthias Böhm, Roozbeh Nafisi, Arnold Wilfing, Paul Weninger, Erich Fürst, Claudio Trimmel, Christoph Kostomiris, Marlies Denk, Nina Pjanic, Victoria Beck, Benjamin Kopp, Sophie Schmiedbauer, Dagmar Goller, Heidelinde Sedlecky, Heidegard Heide, Brigitte Sagmeister, Ursula Machold, Markus Lipp

    © Tea Schmidichen , KAZALIŠTE.hr, 20. svibnja 2019.

Piše:

Tea
Schmidichen