Poetski i hermetično

HNK Varaždin: Mark ORowe, Terminus, red. Tomislav Pavković

• 
  
  Terminus, tekst suvremenog irskog dramatičara Marka O´Rowea, u prijevodu i režiji Tomislava Pavkovića, postavljen je na Sceni Zvonimir Rogoz HNK u Varaždinu. Gledatelji ulaze, scena je natrpana rekvizitom i svjetlom različitih boja, glumci izlaze, predstava počinje. I traje preko sat i pol bez pauze u kretanju gore-dolje ili lijevo-desno po sceni, poigravanju rasvjetom i nekim od razbacanih rekvizita te izgovaranju plahti teksta, uglavnom stihovanog i rimovanog. Nakon što Terminus završi, glumci se naklone i upale se bijela svijetla umjesto žmirkajućih obojenih žarulja, ostaje pitanje - o čemu je sve ovo? Redaju se motivi, pojavljuju različite priče u kazivanju troje glumaca bezimenih uloga - A, B i C, prepoznaju i određene moguće neuralgičnosti njihovih životnih odabira čije posljedice moraju snositi, naznačuje citiranje faustovskog u njihovoj motivaciji, no sve ostaje nedorečeno i nejasno, što samo po sebi ne bi bilo problem - dramu bi se moglo nazvati poetskom i hermetičnom, a predstavu dosljednom u odabiru takve strukture.

  Problem je na drugim razinama, prvenstveno u odnosu teksta (prijevoda) i mizanscene. Izgovaranje dugih monologa uz izmjenu rasvjete, igranje rekvizitom, pokret; sve to ne omogućuje dinamiziranje prizora na način koji bi pružio više od nejasnog okvira za nejasan tekst. Na sceni tako ima svega nečega, ponajviše dječjih igračaka, malenih stolića i stolica, bicikla i njihovih kotača, multifunkcionalnih žaruljica u boji. I sve to, više-manje, nema jasno definiranu svrhu, osim glumačkog poigravanja rekvizitom u pokušajima dinamiziranja mizanscene. U nekim trenucima naznačuje se ipak mogućnost povezivanja onog o čemu govore s onim što čine, no to ostaje tek na naznakama, nedovoljno kako bi ostvarilo poantu. I predstava ide dalje i dalje, nižu se monolozi, jer se tekst sastoji od deset monologa od kojih svaki pripada nekom od likova i podsjeća gledatelje na faustovski motiv, i ide dalje, i traje… Jednom kad dođe do kraja, u pokušaju sabiranja gledateljskog iskustva, Terminus djeluje vrlo rasuto i nejasno. Naznačeno je mnogo, no naznake su ostale bez konkretnog uporišta u scenskim događanjima, koja se čine tek kao niz kulisa i rekvizita koji su tu mogli i nisu morali biti. Kao okvir, a ne integralni dio predstave. Čak i u trenucima u kojima se ostvaruje poneka poveznica između onoga što akteri čine i što govore, djeluje infantilno.
  
  Rekviziti su uvelike predmeti koji bi se mogli klasificirati kao igračke, što zajedno s često jednostavnim i prvoloptaškim rimama iz teksta daje dojam nesklada između sadržaja (kad se on može prepoznati) obilježenog faustovskom temom i načina na koji je iskazan na sceni. Stoga Terminus brzo postaje zamoran, a kako predstava odmiče, i naporan, unatoč trudu glumaca u borbi sa rekvizitima, scenografijom i plahtama teksta. Štoviše, pojedini postupci se ponavljaju uz minimalne varijacije, čime se predstava dodatno opterećuje i daje dojam pokušaja kreiranja bilo kakvog okvira u koji će se moći strpati sve što je potrebno izgovoriti.

  
  
  Troje glumaca - Sunčana Zelenika Konjević (A), Elizabeta Brodić (B) i Karlo Mrkša (C) igraju tri uloge, tri - kako ih redatelj naziva u programskoj knjižici, suvremena svatkovića, koja u monolozima donose svoje životne odabire i faustovsku motivaciju. I nemaju nimalo lak zadatak - izboriti se sa svom tom količinom teksta, često istovremeno banalnog i nekontekstualiziranog, te velikom količinom rekvizite između koje se moraju probijati. A rade svašta, od jednostavnog koračanja po sceni do upravljanja rasvjetom (obojenim žaruljicama), sveudilj izgovarajući tekst za koji se čini kako nikada neće stati u nizanju stihova i rima. U tome je najbolja Elizabeta Brodić, koja svoj lik donosi ponešto suzdržano, izmaknuto, uz poteze koji najjasnije pokušavaju artikulirati ogoljivanje (i doslovno i metaforičko) njezine faustovski uvjetovane propasti. I Mrkša i Zelenika Konjević su na sličnom tragu, no nekako su preglasni, ponekad afektirani (Mrkša), odnosno prezaokupljeni scenografijom i upotrebom nabacanih rekvizita (oboje). Kostimi Žarke Krpan, koja je aktere obukla u bjelinu, vjerojatno su najjasniji i najčišći dio predstave, ostvarujući rijetko jasnu poantu poopćavanja karaktera kao svatkovića, nekoga tko nije određen svojom singularnošću nego upravo univerzalnošću. I glazba (oblikovanje zvuka potpisuje glumac Mrkša) je zanimljiva, no ostaje bez pretjerane funkcije, kao i većina ostalih elemenata predstave.

  Mnogo rekla - malo kazala, dojam je koji ostaje nakon Terminusa. Djelo je to koje mnogo naznačuje, želeći pokrenuti gledatelje u svatkovićevskoj zapitanosti nad životnim odabirima i stvarnim razlozima koji stoje iza suvremenih Fausta. Uz stih kao dominantnu formalnu karakteristiku izraza, ovaj se dramski tekst približava poetskoj drami, svakako hermetičnoj, no s mnogo mogućnosti za gledateljski angažman u pronalaženju značenja i njihovom kontrastiranju s vlastitim životnim odabirima i odlukama. Potencijalno, mogla je ponuditi zanimljivo gledateljsko iskustvo. U varaždinskoj inscenaciji, nažalost, ugušena je repetitivnom, nejasnom mizanscenom i borbom glumaca s očito predugim, prevelikim i ponekad banalizirajućim tekstom.

  
  Prevoditelj, redatelj i scenograf: Tomislav Pavković
  Kostimografkinja: Žarka Krpan
  Oblikovanje zvuka: Karlo Mrkša
  
  Glume: Sunčana Zelenika Konjević, Elizabeta Brodić, Karlo Mrkša
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 13. svibnja 2019.

Piše: