Nošeni entuzijazmom publike

Ri Teatar: Jana Ažić i Igor Kondić, Tenk YU, vrat(i)mise, red. Ažić i Kondić, 27. travnja 2019.

• 
  
  Posljednja ovomjesečna premijera u sklopu programa Svakog tjedna – premijera jedna kazališta Ri Teatar izvedena je 27. travnja 2019. godine u Kalvariji. Antiratna amaterska komedija Tenk YU, vrat(i)mise redateljskog i autorskog dvojca Jane Ažić i Igora Kondića publiku je nasmijala i opustila te time uspješno ostvarila svoje namjere.

  Godina je 1993., a radnja se predstave Tenk YU, vrat(i)mise u cijelosti odvija u skučenom prostoru ukradenog tenka u kojem se na početku nalaze tri osobe - liječnica Dunja te vojnici Branimir i Ramiz, zvan Ramo. Nakon što su se nenadano zaustavili zbog kvara na gusjenicama tenka, Ramo izlazi provjeriti situaciju i popraviti tenk, no okružen minskim poljem, pogiba. Dijametralno karakterno različiti Branimir (Igor Kondić) i Dunja (Jana Ažić) ostaju sami i zarobljeni usred minskog polja te pokušavaju preživjeti na različite načine bez funkcionalne radijske stanice i mogućnosti kontaktiranja s drugim vojnim jedinicama. Uskoro i neprijatelj, odnosno Srbi, primjećuju njihov položaj te na njih pucaju automatskim puškama i bacaju ručne bombe.
  
  Tijekom cijele predstave u publici se u nekoliko navrata pojavljuje srpski vojnik Jovica Petrović (Josip Krešo Medaković), osvijetljen izravnim svjetlom reflektora, koji komunicira s nadređenim putem radio-telefona, dok mu se komandir obraća putem razglasa. Dani prolaze dok Dunja i Branimir čekaju pomoć te se polako upoznaju, a potom i zbližavaju. Lijevo orijentirana Dunja i Branimir koji naginje desnoj strani u početku ne mogu pronaći zajednički jezik te se sukobljavaju u gotovo svakom kontekstu, počevši od najbanalnijih situacija poput obavljanja nužde. Njegov su mačizam i šovinizam suprotstavljeni njezinoj brižnosti i ženstvenosti, što je u predstavi često temelj za komične situacije koje proizlaze iz izravnih i jasnih replika, viceva i stereotipova. Nakon što otkriju da oboje žive u Rijeci te da su gotovo susjedi, u njima se javlja obostrana tolerancija te se razvijaju blage simpatije unatoč očitim razlikama. Dunja vjeruje u dobra stara vremena u Jugoslaviji te govori o tome kako je nekad bilo bolje, dok Branimir veliča prvog hrvatskog predsjednika i ratno doba. Kako vrijeme prolazi, tako i beznađe raste te Branimir i Dunja u očaju piju medicinski alkohol, a potom u otuđenosti i osamljenosti rata i završavaju zajedno. Naposljetku otkrivaju i da se neprijatelj povukao, dok se iz zvučnika čuje cvrkut ptica ukazujući na čistu prirodu koja ih okružuje te Branimir izlazi iz tenka, no nažalost ondje i stradava. Predstava završava sljedećom scenom u kojoj Dunja pronalazi ručnu bombu u tenku te se svjetla gase.
  
  Tenk YU, vrat(i)mise bavi se već pomalo prožvakanom i probavljenom temom rata, pogotovo na riječkoj kazališnoj sceni koja je donedavno imala priliku gledati odveć repriziranu Trilogiju o hrvatskom fašizmu Olivera Frljića i Marina Blaževića. Iako potpuno drugačije forme i pristupa tematici, te predstave ipak imaju zajedničkih točaka. Naime, u Trilogiji je naglasak na autentičnoj glazbi koju Oliver Frljić maestralno uspijeva ukomponirati, što su redatelj i redateljica napravili i u ovoj predstavi. Već je sâm ulaz publike obilježen glazbenim antiratnim miksom iz devedesetih godina prošlog stoljeća, koji je podigao atmosferu i gledatelje smjestio u određeni vremenski kontekst. Osim antiratnih pjesama kao što su Kad bi svi ili prve pjesme koja je predstavljala samostalnu Hrvatsku na Eurosongu Don't ever cry grupe Put, u predstavi se mogu čuti pjesme s obiju strana koje dodatno smještaju predstavu u kontekst određenog vremena i prostora, ali i kulture.
  
  Osim glazbe, i zvukovi imaju veliku ulogu u predstavi te su stoga bombe umjesto bukom obilježene tišinom i prodornim pištanjem, što je postiglo mnogo snažniji efekt. Scenografija je obilježena zemljanim bojama i tonovima koji odgovaraju vojničkom okruženju, dok minsko polje nije prikazano nego su ga gledatelji kontekstualno i dijaloški svjesni nakon Ramizove smrti. U predstavi su prikazane dvije vrste kostima – hrvatska i srpska vojnička odora uz popratne rekvizite, a u kostimografiji su zajednički sudjelovali Zdravko Kondić, Darko Ažić, Luka Sakić i Tržnica Brajda.

  Redateljica Jana Ažić i redatelj Igor Kondić ujedno su i glavni glumci koji su utjelovili Dunju i Branimira. Osim njih, u glumačkoj je postavi i Josip Krešo Medaković kao srpski vojnik. Pomalo je neobična govorna karakterizacija likova u predstavi, koja Dunju i Branimira smješta u bosansko-hercegovačko podneblje. U zraku je ostala visjeti svrha takvog govora jer je moguće, ali i već mnogo puta viđeno te iznimno stereotipizirajuće, da je to ukazivanje na riječku multikulturalnost odnosno na činjenicu da je Rijeka grad u kojem su se našli svi jugoslavenski narodi. Osim toga, humor predstave uglavnom se temelji na stereotipovima u odnosima Srba i Hrvata te muškaraca i žena, no s obzirom na to da je primarno riječ o laganoj komediji jednostavnog humora, takav je dijalog naišao na odobravanje publike. Replike su brze, vidljivo je da se glumci i sami zabavljaju, te ih se mjestimice jedva i čuje od smijeha gledatelja. Važno je spomenuti da su autori predstave amateri čija namjera nije bila proizvesti provokativnu predstavu o teškoj temi kao što je rat, o čemu je bilo i previše govora - ne samo na kazališnim daskama nego i u drugim izvedbenim umjetnostima. Umjesto toga, autorski je tim osluškivao potrebe publike i na njih odgovorio. Naime, gledatelji su u opuštenoj atmosferi uživali od samog početka predstave te su ansambl nagradili glasnim pljeskom i povicima. Smijeh nije prestao odjekivati dvoranom gotovo ni u jednome trenutku predstave, a u promjenama se scena mogao čuti žamor pozitivnih komentara.

  
  
  Kazalište Ri Teatar primarno je poznato kao mjesto susreta gledatelja željnih komedije, kojima je preko glave institucionaliziranog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i nerijetko teških predstava koje ondje igraju. Stoga je Tenk YU, vrat(i)mise naišao na očekivano oduševljenje. Nošeni entuzijazmom publike, Jana Ažić i Igor Kondić stvorili su predstavu čija namjera nije propitkivati hrvatsku vanjsku politiku devedesetih godina ili ondašnje (i današnje) hrvatsko-srpske odnose. Naprotiv, autori su uzeli apsurd i težinu rata te ga pretvorili u mjesto laganije atmosfere te gledatelje opustili, a teške teme prepustili instituciji.

  Redatelji: Igor Kondić i Jana Ažić
  Autori: Igor Kondić i Jana Ažić, glumačka i tehnička podrška: Srđan Badurina; Kostimografija: Zdravko Kondić, Darko Ažić, Luka Sakić i Tržnica Brajda

  Igraju: Igor Kondić, Jana Ažić, Josip Krešo Medaković
  
  © Tea Schmidichen , KAZALIŠTE.hr, 6. svibnja 2019.

Piše: