Izvanredna kazališna ispovijed

Zagrebačko kazalište mladih: Eichmann u Jeruzalemu (po motivima Hanne Arendt), red. Jernej Lorenci



  • Suđenje Adolfu Eichmannu, jednom od najodgovornijih za nacistički genocid nad Židovima u Jeruzalemu 1961., bilo je najvažniji proces ratnim zločincima nakon onih neposredno po završetku Drugog svjetskog rata. Ponovno je užase koncentracijskih logora stavilo u središte pozornosti svjetske javnosti, potencirano i činjenicom da je izraelska tajna služba otela Eichmanna iz Argentine u kojoj su - kao i u mnogim drugim latinoameričkim zemljama (iako ne samo njima), brojni nacistički zločinci našli utočište nakon izgubljenog rata. Eichmann se branio da nije mrzio Židove nego je samo izvršavao naredbe. To je bar djelomice utjecalo i na izvještaje s tog suđenja njemačko-američke filozofkinje i teoretičarke politike židovskog podrijetla Hanne Arendt za The New Yorker, 1963. objedinjene u knjizi Eichmann u Jeruzalemu – Izvještaj o banalnosti zla. Negiranje demonskih uzroka tragedije naroda kojem je i sama pripadala i svođenje tog zla na banalnost izazvalo je mnoge kontroverze i osude, ali  je zapravo ukazivalo na to kako strahote mogu bez puno razmišljanja ne samo tolerirati praveći se da ih ne vide nego i činiti ne postavljajući si pitanja zbog čega to rade mnogi ljudi raznih nacionalnosti, jer je zlo prisutno u svakome, a pitanje je samo hoće li ga nešto uspjeti aktivirati.

    To je vjerojatno potaklo redatelja Jerneja Lorencija i dramaturga Matica Starinu na autorski projekt koji će uz svesrdnu pomoć vrsnog glumačkog ansambla istražiti tamne dubine ljudske duše ne samo na primjeru Eichmanna i holokausta nego i znatno šire, ukazujući  na opasnost da se zločini ponove. Zato naslov predstave više govori o onome što ju je potaknulo nego o onome čime se ona zapravo bavi. Predstava započinje s glumcima za dugim stolom neposredno ispred prvog reda gledališta, dok je iza njih gotovo potpuno prazan prostor pozornice (scenograf Branko Hojnik). U tom početku glumci govore o sličnoj veličini prostora dvorane ZKM-a i sudnice u Jeruzalemu u kojoj se odvijao proces Eichmannu, te iznose podatke o tome kako se uspjelo zločinca izvesti pred sud i o njegovim nedjelima, ali i o tome kako je sudnica izgledala i kako su se akteri procesa, a i publika ponašali. To ukazuje i na sličnost prostora sudnice i kazališta, procesa i predstave. Međutim, redatelj baš zbog toga ne želi napraviti predstavu koja će biti scenska rekonstrukcija povijesnog događaja, jer njega zanima da glumci prikažu svoj odnos prema genocidu nad Židovima i prikazanim licima, a ne da ih interpretiraju kao scenske osobe u kazališnoj iluziji stvarnosti.



    Najviše straha da zbog svoje mladosti i nedovoljnog poznavanja materije neće uspjeti prenijeti svu strahotu zločina o kojima predstava govori s mnogo prirodnosti i suosjećanja dojmljivo iskazuje Mia Melcher. Zato njoj redatelj (kao tipičnoj predstavnici odnosa publike prema holokaustu) namjenjuje ulogu svojevrsne voditeljice koja iznosi najviše podataka o suđenju i načinu pripreme za rad na predstavi. Uz knjigu Hanne Arendt, Lorenci je kao neophodne za oblikovanje glumačkih uloga naveo dokumentarac Shoah Claudea Lanzmanna, igrani film Suđenje u Nürnbergu Stanleya Kramera, knjigu Karla Jaspersa Pitanje krivnje o duhovnom stanju Njemačke neposredno nakon Drugog svjetskog rata i roman Koža Curzia Malapartea. Nakon tih informacija glumci postupno potpunije ulaze u predstavu, ali ostajući  sjediti za stolom u svakodnevnoj odjeći (kostimografkinja Belinda Radulović) i bez ikakvog maskiranja. Tako se Frano Mašković tek malo odmakne od ruba stola, prikazujući Eichmannove reakcije pri slušanju optužbi (ali ne izgovara niti jednu rečenicu njegove obrane). Pritom se dobrim dijelom drži poznate Eichmannove bezizražajnosti, ali joj povremeno dodaje jedva vidljiv tračak ironičnog osmijeha, koji je posebno značajan kao naznaka da i glumac (kao uostalom i neki kritičari Hanne Arendt) drži da je zločinac glumio poslušnog činovnika, izvršitelja naredbi, jer je - kao što su kasnija istraživanja dokazala, bio i jedan od kreatora ideje ubijanja milijuna Židova.

    Ubrzo međutim Eichmann odlazi u drugi plan, a glavninu prvog dijela predstave predstavljaju glumačke interpretacije izbora scena iz najdojmljivijeg filma o holokaustu Shoah, devet i pol satnog dokumentarca iz 1985. u kojemu nema niti jednog od stravičnih dokumentarnih prizora iz koncentracijskih logora. Sastavljen je od razgovora s onima koji su preživjeli logore, ali i onih koji nisu reagirali na progone Židova zbog straha, neosjetljivosti ili čak profita. Načelno se možda može dvojiti o smislenosti ideje glumačke reinterpretacije prizora iz dokumentarca, ali ako je se shvati kao nastavak razbijanja općeprihvaćene strukture kazališne predstave koju slijedi i dezintegriranje čvrste filmske forme, ali i načina sve češćeg prenošenja filma na kazališne daske, onda ta zamisao postaje intrigantnom. No, Lorencija očito ne zanima razmatranje odnosa dviju bliskih umjetnosti. Razbijajući njihove konvencije, on nastoji postići što dublji odnos između glumca i onoga što on prikazuje. To više nije predstavljanje više ili manje poznatih činjenica o užasima jednog vremena nego duboko proživljen odnos glumca prema onom o čemu govori. Igrajući izvanredno upečatljivo različita lica koja se pojavljuju u Shoah i ostali članovi sjajnog ZKM-ovog ansambla (Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Pjer Meničanin, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić) ostvaruju niz zvjezdanih trenutaka u kojima ne briljiraju oživljavanjem stvarnih lica nego prenošenjem svojih najintenzivnijih osobnih odnosa prema odabranim događajima publici koju tim intenzitetom potiču i na razmišljanje o vlastitom odnosu prema strahotama genocida.

    Nakon dvosatnog prvog dijela predstave u kojoj se na rijetko viđen način miješaju glumačka ekspresivnost i istraživanje čak i onih dijelova vlastite svijesti do kojih glumci kao i većina ljudi rijetko uspijevaju doprijeti, dolazi (nakon stanke) nešto kraći drugi dio koji bi se tematski mogao doimati i kao druga, vrlo različita predstava da nije rađen upravo istim glumačkim poniranjem u zakutke vlastitih iskustava i osjećaja. Ovdje taj postupak doseže još osobniju razinu, gledateljima svjedočeći o ponašanju vlastite obitelji u vremenu vladavine fašizma i o svom odnosu prema toj obiteljskoj tradiciji. U tome je najdojmljivija izvanredno ispričana ispovijed Dade Ćosića kojemu je dio obitelji stradao u Jasenovcu, ali je snažna iskrenost iskaza i ostalih interpreta upotpunila kompleksnu sliku ne samo cijelog ansambla nego i čitave naše sredine, a samim tim i gledatelja predstave prema zločinačkom dijelu naše povijesti (a ponekad i nekim elementima sadašnjosti). Dramaturški je i drugi dio predstave strukturiran poput prvoga, jer su ispovijedi stavljene u odnos sa suđenjem Andriji Artukoviću - moglo bi se reći svojevrsnom endehazijskom pandanu Eichmannu. Njega izvanredno tumači Rakan Rushaidat, koji se koncentrirao na način kretanja i govora onemoćalog starca koji se na sudu našao četiri desetljeća nakon počinjenih zločina. Za razliku od Eichmanna u prvom dijelu predstave, Artuković ima prilike nešto i kazati, ali u jedinoj izjavi o zločinima odbija krivnju, pa niti do njega ne dopire glas i svjedočenje žrtava, a jedino što ga zanima jest hoće li mu dopustiti vidjeti sina. Zahvaljujući i Rushaidatovoj interpretaciji, taj rijedak dio ljudskosti ipak zločincu priskrbljuje barem djelić simpatija gledatelja. Takva možda i nesvjesna emocionalna reakcija upitne je moralne opravdanosti, ali je Lorenci izaziva na kraju predstave koja ne govori samo o užasu holokausta i ostalih fašističkih zločina nego i o odnosu svakog čovjeka ponaosob prema tim strahotama, sjećanju, ali i opasnosti da čovjek krene putem zločina ili da ga svojim nesuprotstavljanjem učini mogućim.

    I sam završetak predstave, u kojem glumci zajedno pjevaju baladu Pismo ćali (glazba Zdenko Runjić, tekst Tomislav Zuppa) može izazvati slične dvojbe. Moguće ga je shvatiti i kao razumijevanje današnje generacije za njihove prethodnike, a i kao mirenje s time da smo takvi kakvi jesmo ne samo zbog svojih prethodnika nego još više zbog prilika u kojima su oni preživljavali, ali i tako da smo svi zapravo djeca Eichmanna i Artukovića. Time je izbjegnuta ona vrsta angažiranog teatra s izravnom porukom, a kreirana mnogo kompleksnija i značenjski bogatija predstava koja potiče snažniju misaonu i emocionalnu reakciju gledatelja, navodeći ga na propitkivanje vlastitog odnosa prema jednom od najvećih užasa prošlog stoljeća. Jer, Eichmann u Jeruzalemu je predstava koja je svoje autore (a među njima su nedvojbeno i izvanredni glumci) natjerala da iz dna svoga bića izvuku sve ideje, stavove i osjećaje koji stvaraju njihov osobni odnos prema genocidu nad Židovima, ali i da navedu svakog gledatelja da se i sam pokuša uputiti istim putem. Zbog toga je posebno važna i po načinu na koji djeluje na publiku, a i po inovativnosti scenskog oblikovanja, što je rezultiralo vrlo posebnom, izvanrednom predstavom.

    Redatelj: Jernej Lorenci
    Dramaturg: Matic Starina
    Scenograf: Branko Hojnik
    Kostimografkinja: Belinda Radulović
    Koreograf: Gregor Luštek
    Kompozitor: Branko Rožman
    Asistenti redatelja: Aleksandar Švabić, Rajna Racz i Tim Hrvaćanin
    Asistentice kostimografkinje: Bernarda Popelar Lesjak i Marta Žegura
    Inspicijentica: Stella Švacov Miletić
    Glume: Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Frano Mašković, Mia Melcher, Pjer Meničanin, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija, Vedran Živolić

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 30. travnja 2019.

     

Piše:

Tomislav
Kurelec