Komedijom protiv stereotipa

Satiričko kazalište Kerempuh, Una Vitez, Ja od jutra nisam stao, red. Nana Šojlev

• 
  
  Ja od jutra nisam stao, dramski tekst Une Vizek nagrađen prvom Nagradom Marin Držić 2017. i praizveden u zagrebačkom Kerempuhu u režiji Nane Šojlev, temelji se na dosjetki sadržanoj u izvrtanju stereotipa o muškim i ženskim društvenim ulogama. Četvorica muškaraca, bezimeni likovi (čime se naglašava njihova stereotipnost) nađu se u stanu jednoga od njih i razglabaju o teškom životu, kućanskim brigama, djeci… Dakle, posve svakodnevnim temama, koje bi trebale biti spolno ili rodno neobilježene. No, pod utjecajem društvenih konvencija smatraju se ženskim. I tako neko vrijeme, dok na scenu ne stupe žene, ovaj put u ulozi dominantnih gospodarica kuće, za koje sve treba biti spremno i koje se nemaju vremena uznemiravati trivijalnim brigama muškaraca od kojih očekuju poslušnost i uslužnost. Stereotipi su izvrnuti naglavce, no to nije učinjeno na banalan način. Muškarci se, naime, ne ponašaju i ne postupaju feminizirano - oni ne glume žene, niti žene glume muškarce. Umjesto toga, muškarci preuzimaju konvencionalno ženske narative i internaliziraju ih, i obratno. I to, barem na razini dramskog teksta, isprva funkcionira.
  
  Zanimljivo je, istovremeno zabavno (više) i zapitano (mnogo manje, nažalost) gledati muškarce kako se sasvim prirodno ponašaju na način koji im, prema onome naučenom socijalizacijom i društvenim konvencijama, ne pripada. Njihove osobine nisu promijenjene, nego je normalno i njima sasvim prirodno ono što se kroz prizmu društvenih konvencija čini strano i neprirodno. I to je začudno, a s obzir na dominantan komični slog u obradi teme - i zabavno. Dosjetka je time ostvarena i uspjela, ostvarivši potencijal donoseći komične trenutke i neke uistinu vrlo smiješne prizore u muškom snalaženju u vlastitoj, obrnutoj društvenoj ulozi. Drugi potencijal koji je predstava mogla (i morala) ostvariti, onaj o zapitanosti nad društvenim ulogama, potrebom uključivanja svih članova obitelji u zajedničke, kućanske poslove, a koji se logično nameće iz ovako postavljenih odnosa, u dramskom je tekstu i njegovoj Kerempuhovoj inscenaciji gotovo potpuno izostao, što je šteta i propuštena prilika.
  
  
  
  No, u nedostatku predstave koja bi ostvarivala aktualizaciju iznad izazivanja komičnog efekta, ostaje dimenzija zabavnog i smiješnog i ostvaruje se uvelike uspješno. Četvorica muškaraca u razgovoru koji - kako odmiče vrijeme i količina ispijenog alkohola, postaje sve opušteniji i iskreniji, u pojedinim su momentima vrlo zabavni. Što se postiže uglavnom kreativnom i imaginativnom upotrebom jezičnih varijacija u replikama, bez oslanjanja na karikaturu, pretjeranost ili površno feminiziranje pokreta i glasa. Ipak, tako postavljena predstava nakon nekog vremena iscrpljuje se zajedno s dosjetkom na kojoj počiva i prelazi u svojevrsnu maniru. Zabavnu, bez pretjeranog pada tempa zbog zadržanog humora u poigravanju načinom na koji se on ostvaruje. Ali, negdje polovicom predstave jasno je kako je početna dosjetka iscrpljena i potrebna je neka vrsta kulminacije. Ona se pronalazi u dolasku žena (dakako, u stereotipnim muškim, dakle dominantnim ulogama), prvo Susjede, a zatim i Prve, supruge Jedinice - muškarca u čijem se stanu prethodno odvijalo četveročlano prijateljsko okupljanje. Opet, isprva tako nešto funkcionira, iako može djelovati prenaglim, no brzo se iscrpljuje. Srećom, u tom trenutku predstava je već pri kraju.

  Četvoricu muškaraca igraju Jerko Marčić (Jedinica), Marko Makovičić (Dvojka), Ozren Opačić (Trojka) i Hrvoje Kečkeš (Četvorka). Marčić oblikuje možda i najkompleksniji lik domaćina, uspješno izbjegavajući pretjerivanje ili komičarske prečace poput prenaglašenog pokreta, neobične artikulacije ili sveopćeg karikiranja. Na istoj je razini i Marko Makovičić. Hrvoje Kečkeš ulogu je oblikovao često se koristeći upravo onime što Marčić i Makovičić uspješno izbjegavaju - komičarskim prečacima, dok je Ozren Opačić uglavnom ostao zasjenjen ostalom trojicom aktera. Linda Begonja kao Susjeda, vjerojatno u želji dinamiziranja predstave i naglašavanja obrata koji donosi kao žena na sceni, svoju je ulogu prenaglasila. Ornela Vištica kao Prva dala je korektnu, ali nepamtljivu ulogu. Scenografija i kostimi Valentine Crnković dobro ambijentiraju milje dobrostojećeg urbanog društva na čije konvencije, očito, predstava cilja, s čime je u skladu i svjetlo Aleksandra Mondecara.

  Konvencije o muškim i ženskim ulogama, stereotipnim poslovima i načinima razmišljanja, u Ja od jutra nisam stao provučene su kroz zabavnu dosjetku koja uvelike funkcionira, iako se brzo iscrpljuje, a ostavlja i osjećaj propuštanja prilike za nešto jasniju i produbljeniju artikulaciju problema koje otvara.

  Redateljica: Nana Šojlev
  Dramaturginje: Dora Delbianco i Dina Vukelić
  Kostimografkinja i scenografkinja: Valentina Crnković
  Skladatelj i glazbeni suradnik: Milorad Stranić
  Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Mondecar
  Glume: Jerko Marčić, Marko Makovičić, Hrvoje Kečkeš, Ozren Opačić, Linda Begonja, Ornela Vištica
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 30. travnja 2019.

Piše: