Crnim humorom do osviještenog teatra

HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Chiara Boscaro, Marco Di Stefano: Efekt leptira (Effetto farfalla), red. Marco Di Stefano



  • U Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku premijerno je izvedena posljednja ovosezonska premijera ansambla Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca - Efekt leptira (Effetto farfalla), nastala u koprodukciji s kazališnom skupinom l’Associazione Interdisciplinare delle Arti – La Confraternita del Chianti. Ova crnohumorna drama temelji se na teoriji kaosa iz koje proizlazi ideja da zamah krila leptira na jednoj strani svijeta može uzrokovati uragan na drugoj, a ansambl Talijanske drame pritom se uhvatio ukoštac s jednom od kontroverznijih tema današnjice – ekologijom.

    Autoreferentnu predstavu Talijanske drame otvaraju veterani ansambla – Leonora Surian Popov i Giuseppe Nicodemo. Na sceni im se uskoro pridružuju i ostali glumci: članica Talijanske drame Serena Ferraiuolo te gostujući glumci Valeria Sara Costantin i Marco Pezzate publiku uzimaju za taoce. Spuštaju se u gledalište te zapovijedaju publici da isključi mobilne telefone, čime započinje poigravanje predstave Efekt leptiras odnosom kazališta i politike, ali i publike. Pritom se kritiziraju česti i neugodni trenuci u gledalištu kao što su zvonjava mobitela, buka, šuškanje i mnogi drugi načini kojima se ometaju glumci a koji se, ironično, naposljetku i dogode za vrijeme trajanja predstave.



    Drama je zapravo splet različitih priča u kojima svaka naizgled nevažna odluka stvara reakciju na najudaljenijim mjestima. Leonora Surian Popov svojevrsni je sveznajući pripovjedač koji najavljuje nove prizore, ukratko ih opisuje te šaljivo komentira, a ponekad i intervenira u priču, čime se postavlja i kao redatelj, dok publika postaje svjedokom kreativnog procesa. Giuseppe Nicodemo i Marco Pezza znanstvenici su smješteni na Antarktici bez kontakta s vanjskim svijetom, okruženi agresivnim pingvinima. Jedini s kime kontaktiraju jest ruski predsjednik, čiji ih poziv zapravo užasava jer najavljuje nezadovoljstvo i moguću smrtnu kaznu. Osim toga, publika prati i priču lobistice zelene multinacionalne tvrtke koja ulaže u bioetanol te njezin odnos s moćnom savjetnicom koja je utjecala na najvažnije odluke velikih diktatora.

    Radnja predstave ne odvija se linearno, nego se prelazi iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto kako bi se ukazalo na povezanost svih naizgled nepovezanih likova. Pritom se otkriva da sjevernokorejski znanstvenik (Giuseppe Nicodemo) upućuje tajne pozive (bivšoj) djevojci (Valeria Sara Costantin), koja je ujedno i spomenuta lobistica zelene tvrtke. S druge strane, znanstvenik u lovu na Nobelovu nagradu (Marco Pezza) potpisuje ugovor s vragom, odnosno savjetnicom (Serena Ferraiuolo) te pristaje na sve u zamjenu za Nobelovu nagradu. Istovremeno se odvija i najvažnija priča cijele drame, na čiji ishod izravno no nenamjerno utječu svi likovi. Prikazane su dvije plave rakovice - Milo i Laila (Giuseppe Nicodemo i Marco Pezza), koje u ljubavnom zanosu niti ne primjećuju da ih je usisao teretni brod na putu za Vladivostok. Kada teretni brod pristane u luku i ispusti balastnu vodu, s njome su oslobođene i rakovice, koje kao autohtona vrsta zapadne obale SAD-a ne mogu preživjeti na novom podneblju. Međutim, uspijevaju se razmnožiti te, zahvaljujući klimatskim promjenama, dospijevaju čak do Mediterana, gdje uzrokuju ekološku katastrofu.



    Uragan priča predstave Efekt leptira naizgled je nasumce raspoređen, no naposljetku čini savršeno jasnu cjelinu zaokruženu rasprostranjivanjem plavih rakovica. Uz veliku dozu humora, predstava je zaista i iskreno zabavna, dok je istovremeno i društveno angažirana. Dramski se tekst odlikuje brojnim komičnim upadicama, psovkama i autoreferencama koje simpatični ansambl Talijanske drame besprijekorno prenosi na scenu. Teško je izdvojiti pojedine glumce i navesti njihove kvalitete jer je najveća vrijednost Talijanske drame zapravo u zajedništvu. Humoristične i simpatične geste Giuseppea Nicodema i Leonore Surian Popov izvrsno su nadopunjene prestrašenim i blago paranoičnim Marcom Pezzom te stereotipnom strogoćom Serene Ferraiuolo, dok je Valeria Sara Costantin pridonijela senzualnošću i asertivnošću. Sinergija i zajedništvo, koje i publika osjeća, izbija iz svake njihove predstave, a posebno je zadovoljstvo vidjeti brojne druge sadašnje i bivše članove Talijanske drame u publici. Zamjerke se predstavi moraju tražiti povećalom, kao iglu u plastu sijena, što već graniči sa sitničarenjem, jer je Talijanska drama proizvela kvalitetnu crnohumornu predstavu i usto pokrenula dijalog o važnosti osobne odgovornosti u odnosu prema okolišu.

    Jedna od osnovnih odlika kazališta njegova je angažiranost, a upravo je to Talijanska drama htjela postići. Iako se publika nehinjeno smije tijekom gotovo cijele predstave, posljedice koje plave rakovice, odnosno ljudske odluke i politika, imaju na cijeli svijet ipak su potresne i otrežnjujuće. Efekt leptira ukazuje na nevažnost pojedinca u kontekstu multinacionalnih kompanija s kojima je, primjerice, nemoguće zakazati sastanak, no istovremeno ukazuje i na golemu ulogu koju taj isti pojedinac ima u žrvnju ovog kaotičnog svijeta. Talijanska je drama predstavu završila onako kako ju je i započela: oružjem se obratila publici te ju je, pod naredbom ruskog predsjednika, oslobodila talačke krize i izazvala dugotrajni pljesak.



    Ovacije su zaslužili svi akteri, uključujući i autorski tim koji se sastojao od redatelja Marca di Stefana i dramaturginje Chiare Boscare, koji zajednički čine kazališnu skupinu La Confraternita del Chianti. Asistent redatelja miljenik je publike Giuseppe Nicodemo, što ukazuje nadu u to da ćemo i njega uskoro gledati kao autora nekih od budućih projekata Talijanske drame. Savjetnik za glazbu je Peđa Gvozdić, a redatelj Marco Di Stefano ujedno je i oblikovatelj svjetla te kostimograf (uz Manuelu Paladin Šabanović). Kostimi su u skladu s opisom posla likova te se sami glumci u nekoliko navrata referiraju na ulogu kostimografije u kazalištu. Primjerice, sandale koje savjetnica kombinira s čarapama čini je likom kojeg je, uz sve njezine spletke, još lakše mrziti, a čemu pridonosi i njezina sklonost jedenju tjestenine s plodovima mora uz nekoliko šalica cappuccina. Izravne reference na takve intervencije čine dramu još zanimljivijom, jer publici otvaraju neke druge putove koji poniru u stvaralački postupak same predstave. No važno je spomenuti da je upravo osvjetljenje, koje je osmislio sâm redatelj, bilo pomalo problematično jer je izrazito utjecalo na vidljivost titlova. Naime, gledalište nije bilo u mraku nego blago osvijetljeno, čime se smanjio kontrast između pozadine i slova te se značajno otežalo čitanje. Iako velik dio publike talijanski jezik razumije bez pomoći titlova, na generalnim je probama trebalo obratiti pozornost i na titlove.

    Efekt leptira veoma je zanimljiv koncept koji je poslužio kao inspiracija za velik broj umjetničkih i izvedbenih djela. Imuna nije ostala ni Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca, a njihova se verzija primarno odnosila na okoliš i klimatske promjene. Predstava je upozorila na ekološke katastrofe kojima ćemo kolektivno svjedočiti ako ne dođe do promjene u bezumnom načinu života kojim sada živimo. Predstavom Effetto farfalla / Efekt leptira izvrsno je obilježen Dan planeta Zemlje, te nema sumnje da će se dobar glas o ovoj drami daleko čuti te da će postići zasluženi uspjeh.


    Redatelj: Marco Di Stefano
    Premijera: 25. travnja 2019.
    Dramaturgija: Chiara Boscaro
    Asistent redatelja: Giuseppe Nicodemo
    Kostimografija: Marco Di Stefano, Manuela Paladin Šabanović
    Glazba: Peđa Gvozdić
    Oblikovanje svjetla: Marco Di Stefano,
    Inspicijent: Flavio Cossetto
    Igraju: Valeria Sara Costantin, Serena Ferraiuolo, Giuseppe Nicodemo, Marco Pezza, Leonora Surian Popov

    © Tea Schmidichen , KAZALIŠTE.hr, 29. travnja 2019.

Piše:

Tea
Schmidichen