Nužna antiteza institucionalnom kazalištu

Ri Teatar, Edward Albee: Koza ili tko je Silvija?, red. Emir Mulalić

  • U kulturno-umjetničkom centru Kalvarija premijerno je izvedena predstava Koza ili tko je Silvija? prema tekstu Edwarda Albeeja, velikana moderne dramaturgije. Njegovi komadi imaju obilježja modernističke drame, kao što je teatar apsurda, uz neizostavne jezične igre koje ta djela čine dinamičnima i publici uvijek zanimljivima. No, Albee je najpoznatiji po svojim provokativnim i kontroverznim dramama, čija je namjera poljuljati ustaljene prakse. Takav je tekst i Koza, koji propitkuje granice liberalnog društva te odnose morala i tabu-tema, a u režiji Emira Mulalića i izvedbi ansambla Ri Teatra adaptacija je naišla na uglavnom pozitivne reakcije mnogobrojne publike koja je prisustvovala premijernoj izvedbi te je za očekivati da će se za reprize tražiti karta više.

    Udruga Ri Teatar obogaćuje riječku izvedbenu scenu već gotovo 19 godina te se nerijetko izravno i neizravno suprotstavlja praksama i postupcima drugog riječkog kazališta,  HNK Ivana pl. Zajca. Pod vodstvom Bojana Lakoša, ansambl Ri Teatra izveo je niz uspješnih predstava, a iz bogatog repertoara važno je izdvojiti dugovječni Kuc Kuc Cabaret, na sceni još od 2001. godine, čija je svaka izvedba jedinstvena i neponovljiva. Također, ovo je kazalište u Rijeci poznato i po svojoj školi glume koju je dosad završilo više od 300 polaznika, a neki su od njih svoju glumačku karijeru i nastavili. Fokusirajući se uglavnom na komedije i predstave koje iskaču iz norme konvencionalnog, Ri Teatar se u Rijeci postavio kao nužna antiteza institucionalnom HNK-u te gledateljima omogućuje uvid i u drugu stranu kazališne umjetnosti.

    Jedan od takvih manje konvencionalnih komada upravo je i Koza američkog dramatičara Edwarda Albeeja, možda najpoznatijeg po drami Tko se boji Virginije Woolf?. Albee je trostruki dobitnik Pulitzerove nagrade, a iako je s dramom Koza dospio u sâmo finale, nagrada mu je naposljetku za dlaku izmakla, što mnogi pripisuju upravo njezinoj kontroverznoj temi. Naime, Koza je na prvi pogled drama o sredovječnom paru koji zapada u bračnu krizu nakon što žena sazna da njezin suprug ima aferu, no ni sa kim drugim nego s kozom. U tri se čina izmjenjuju mnoga intenzivna emocionalna stanja likova, no prava je snaga teksta u propitkivanju vrijednosti i liberalnosti društva/gledatelja te u odnosu društvenog morala i tabu-tema, kao što su homoseksualnost, zoofilija i nevjera te, u manjoj mjeri, pedofilija i incest. Koza je napisana 2000. godine, a otad je ovo najodvažnije Albeejevo djelo na scenu postavljeno nebrojeno puta, a brodvejske su adaptacije osvojile i mnoge prestižne kazališne nagrade. Iako je primarno komedija apsurda, zanimljivo je da podnaslov drame glasi Bilješke prema definiciji tragedije, što je aluzija na etimologiju riječi tragedija. Naime, riječ je složenica od grčkih izraza trágos (jarac) + aiodós (pjesma), te se odnosi na, znakovito, jarčevu pjesmu.

    Produkcija Ri Teatra vjerno je pratila Albeejev predložak i na sceni oživjela dinamične i britke izmjene replika, dosjetke, metafore i semantičke zavrzlame koje ovu dramu čine vrhunskim modernističkim ostvarenjem. Naslovni lik Martin (Emir Mulalić) sredovječni je arhitekt koji se u salonskom okruženju svoga doma priprema za intervju povodom pedesetog rođendana, ali i drugih uspjeha koji su mu se upravo zaredali. U pripremama mu pomaže supruga Saška (Marta Čaržavec), vjerna pratiteljica, ljubav njegova života, ali i najbolja prijateljica. Martin se ponaša rastreseno i ne može se usredotočiti na razgovor s Ronaldom (Mario Jovev), voditeljem i njegovim bliskim prijateljem, te mu se naposljetku povjerava i priznaje da ima aferu. Nakon početnog licemjernog oduševljenja Martinovom pustolovinom, slijedi sablazan i zgroženost kada Ronald shvaća da se Martin zaljubio u kozu te da s njom ima odnose. Ronald unezvijereno odlazi, čime završava prvi čin, dok drugi počinje upravo njegovim pismom upućenom Saški, kojim je prijateljski upozorava na Martinov problem. Drugi je čin najduži te se sastoji od Martinova opravdavanja i pokušaja objašnjavanja ljubavi koju dijeli s kozom i Saškinih emocionalnih previranja - od bijesa do očaja, dok sluša pokušaje suprugova opravdavanja i antropomorfiziranje koze kojoj je čak nadjenuo i ime.

    U drugom je činu na sceni i njihov emotivni sedamnaestogodišnji sin Roko (Martin Grđan), čiju homoseksualnost Martin u nekoliko navrata bezuspješno pokušava usporediti sa svojom vlastitom situacijom. Pritom je izvjesno da se Martin i ostali nalaze u potpuno različitim svjetovima – u jednome je on, okružen tabu-temama koje njemu to nisu nego ih može opravdati sljepoćom svojih osjećaja, dok se u drugome nalaze obitelj i prijatelji koji ne mogu povezati arhitekta kojeg poznaju s nastranostima o kojima priča i koje im nikad neće biti ništa drugo doli perverzija i bolest. U drugom činu veliku ulogu igra i scenografija (Paola Lugarić i Ivan Botički) koja je dotad prikazivala ugodan interijer doma više srednje klase, a koji se najednom pretvara u bojište. Saška razbija i ruši rekvizite koji se, nakon apsolutne destrukcije interijera, nalaze između supružnika, napokon ih i fizički razdvajajući nakon doživljenog emocionalnog kraha. Po fizičkoj razdvojenosti postaje jasno da je trenutačna situacija nepopravljiva te da je odnos Saške i Martina nepovratno uništen, što je dodatno naglašeno u trećem činu, u kojem otac i sin zajednički pokušavaju počistiti nered i ponovno sastaviti uništene rekvizite koji su sad u raspadnom i klimavom stanju, poput Rokovih burnih osjećaja. Nakon intimnih trenutaka oca i sina, na scenu se vraća i krvava Saška s vrećom u kojoj je ubijena koza Silvija, čime zadaje posljednji udarac zaljubljenom Martinu.



    Spomenuta scenografija Ivana Botičkog i Paole Lugarić bogatstvom i detaljima vjerno je dočarala dnevnu sobu dobrostojećeg sredovječnog para. Bogatija i funkcionalnija od mnogih scenografija viđenih na profesionalnim daskama koje vjerojatno raspolažu s mnogom većim budžetom, u potpunosti je ispunila scenu, dala joj dozu uvjerljivosti i stvarnosti, a prikazanom interijeru udahnula dušu. Dio se radnje odvija i iza kulisa, što daje dojam prostranosti i multidimenzionalnosti te dodatno naglašava stvarnost cijele predstave i kretanja iz prostorije u prostoriju. Predstava se odvija bez nepotrebne prateće glazbe, nego se samo pri promjeni činova može čuti ubrzano lupanje (Martinova) srca u zamračenom prostoru, naglašavajući napetost i neizvjesnost raspleta.

    Odnos dvoje glavnih glumaca obilježen je iznimnom energijom i kemijom koja gledatelje drži prikovanima tijekom gotovo dva sata predstave, no Marta Čaržavec, koja je utjelovila Sašku, svakako je najsvjetlija zvijezda predstave. Čaržavec se uspješno uhvatila ukoštac sa svim aspektima zahtjevne uloge te je teško povjerovati da je riječ tek o studentici Glume i medija pri Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Naime, Čaržavec oduševljava svojom pojavom od samog početka predstave – od suverenog vladanja scenom, prirodnih pokreta do dobre dikcije i uvjerljive interpretacije. Na scenu je uspješno i nimalo hinjeno prenijela sav spektar osjećaja svoga lika koji je varirao od zaigranosti i bezbrižnosti zaljubljene žene do bijesa, očaja te naposljetku destrukcije i raspada prevarene žene, koja u posljednjoj sceni osvećuje dvadeset godina ljubavi i braka s Martinom. Publika je mogla osjetiti bol njezinog lika te je mjestimice bilo neobično gledati komičnu predstavu i istovremeno osjećati bol zbog očite patnje Saškina lika.

    S druge strane, Emir Mulalić poznata je ličnost na riječkoj sceni te je, poput Marte Čaržavec, s nevjerojatnom uvjerljivošću interpretirao lik. Mulalić je na sceni potpuno prirodan, pogotovo u odnosu s Martom Čaržavec, toliko da se u nekoliko navrata potpuno brišu granice između kazališta i stvarnosti te se dobiva gotovo neugodan dojam virenja u tuđi život i njihov privatni prostor. Njegova je gluma suptilna, a odnos tjelesnih i emocionalni gesti toliko fin da publiku tjera da posumnja u svoja uvjerenja, što je naposljetku i cilj predstave. Važno je spomenuti i Marija Joveva, kojeg je riječka publika ove sezone imala priliku gledati u Božićnom cabaretu u produkciji HNK Ivana pl. Zajca, predstavi nastaloj iz projekta Žlice i gitara u suradnji s kolegom Nikolom Nedićem. Jovev je u manjoj no zapaženoj ulozi uspješno utjelovio lik Martinova vršnjaka Ronalda, kojem se Martin prvome povjerava. Bez imalo poteškoća i s namjernom ishinjenošću Jovev prelazi između uloga Ronalda-prijatelja i Ronalda-televizijskog voditelja te uspješno mijenja način govora, intonaciju, geste i mimiku. Ovaj mladi student glume odigrao je ključnu ulogu te se može pohvaliti izvrsnom sposobnošću transformacije, što je posebno primjetno u trenutku kada se svojim govorom i kostimom predstavlja kao vršnjak Emira Mulalića, koji igra ulogu pedesetogodišnjeg Martina. Martin Grđan, također student glume, utjelovio je Roka, Saškinog i Martinovog gay sina koji je, važno je naglasiti, i u drami pretjerano afektiran i dramatičan, što je Grđan utjelovio i na sceni. Njega je, pak, kostimografija dodatno pomladila i učinila tipičnim hormonalnim tinejdžerom, a Martin Grđan svojom energijom odaje dojam da su slične uloge, aktivne i dinamične, za njega najprimjerenije.



    Ri Teatar u adaptaciji je vjerno pratio dramski predložak - što scenografski, što dijaloški, te su publiku zabavljale i nasmijavale sve Albeejeve britke dosjetke i igre riječima, a posebnu moć imale su semantičke dvosmislenosti koje su nerijetko bile uzrok nesporazuma te time i komični okidači. Jedina zamjerka adaptaciji Ri Teatra odnosi se na završetak, kojim se stječe dojam djelomične ishitrenosti. Naime, iz trećeg je čina gotovo u potpunosti izbačena značajna scena poljupca Martina i Roka te Martinova ispovijest o prijatelju koji je doživio uzbuđenje prilikom držanja dojenčeta u rukama. U drami je to posljednji udarac Roku koji potom zapada u potpuni očaj, što je u ovoj, dotad veoma vjernoj adaptaciji izostavljeno. Postavlja se pitanje je li riječ o autocenzuri ili naprosto o skraćivanju predstave u trajanju od dva sata, ali svakako su izbačene važne scene koje daju dodatnu dimenziju Martinovu liku.

    Uz samo nekoliko odlazaka iz gledališta, Koza ili tko je Silvija? u izvedbi Ri Teatra uspješna je adaptacija komedije apsurda, koja je publiku šokirala, nasmijala, ali i natjerala na razmišljanje. Pritom je najviše zasjala Marta Čaržavec, za koju je teško povjerovati da nije riječ o glumici sa stalnim angažmanom u profesionalnom narodnom kazalištu. Predstava s jasno iskazanom destrukcijom, rušenjem temelja svih uvjerenja i vrijeđanjem malograđanskog ukusa i vrijednosti, no bez trivijalnih scena koje postoje samo šoka radi, nije često viđena na (riječkoj) kazališnoj sceni, pogotovo u institucionaliziranim kazalištima poput riječkog HNK. Iako Rijeka nema jednako bogatu izvedbenu praksu kao primjerice Zagreb, Ri Teatar se dramom Koza predstavio kao ozbiljna konkurencija Hrvatskoj drami riječkoga HNK, koja još od intendanture Olivera Frljića, ali i predstava kao što su Don Quijote i Tri mušketira u eri Nade Matošević Orešković, nije ponudila ovako provokativnu predstavu, čiji se efekt šoka ne temelji na scenama silovanja i golotinje u raznim varijacijama, nego na britkim dijalozima, uvjerljivoj glumi i efektnoj scenografiji, koje ponekad progovaraju mnogo glasnije.

    Redatelj: Emir Mulalić
    Scenografija: Ivan Botički i Paola Lugarić
    Glume: Emir Mulalić, Marta Čaržavec, Mario Jovev, Martin Grđan

    © Tea Schmidichen , KAZALIŠTE.hr, 25. travnja 2019.

Piše:

Tea
Schmidichen