Kazališno uprizorenje sloma suvremenog društva

HNK Split, Dennis Kelly: Obitelj, red. Ivan Plazibat



  • Nagrađivani triler Obitelj britanskog dramatičara Dennisa Kellyja, napisan 2009. godine, premijerno je postavljen u režiji Ivana Plazibata 9. ožujka 2019. na Sceni 55 Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Drama se bavi mehanizmima preživljavanja koji se u pojedincima generiraju uslijed životne konstante straha, tjeskobe, neizvjesnosti kao posljedica posthumanog stanja u kojima se urbana područja suvremenosti nalaze. Otuđenost pojedinaca od vlastitog grada, nepostojanje zajednice na svim razinama – gradskoj, kvartovskoj, susjedskoj, briše poziciju građanina, Aristotelovog zoon politikona. Smjestivši likove povezane bračnim (Helen i Danny) i bratsko-sestrinskim (Helen i Liam) srodstvom u komornu situaciju, autor potencira tenzije koje proizlaze iz sudara njihovih različitih, duboko ukorijenjenih stavova prema svijetu u kojem žive.

    Na samom početku predstave jazz skladbom Don't Explain u verziji Nine Simone i jednostavno postavljenom scenom s večerom za dvoje gledatelje se suptilno uvodi u intimni svijet zaljubljenog para. Helen (Ana Marija Veselčić) i Danny (Goran Marković) sjede nijemo za malenim svečano postavljenim i blago osvijetljenim blagovaonskim stolom na praznoj mračnoj sceni dok publika ulazi. Već je tim spretnim uvodom pridobivena gledateljeva pozornost – par za stolom djeluje zagonetno: želimo vidjeti priču koju nose.



    Akcija započinje ulijetanjem zakrvavljenog Liama (Stipe Radoja) u stan Helen i Dannyja za vrijeme večere. Liam tvrdi da je pomogao nekom strancu napadnutom nožem na ulici. Reakcija Helen i Dannyja je pomalo nedorečena, čak i glumački neprecizna – Ana Marija Veselčić, vidjevši Radoju, još drži osmijeh iz prethodne scene i izgleda kao da će svaki tren prasnuti u smijeh. Helenin snažni inicijalni poriv da zaštiti brata prisutan je do samog konca, a Danny želi ispitati što se uistinu dogodilo. Napetost se održava neprestanim propitivanjem i gotovo beskonačnim rastezanjem granice ljudskosti konstantnim Heleninim pronalaženjem opravdanja za Liama i Dannyjevim prihvaćanjem istih. U trenutku kad je pojedinac suočen sa zločinom počinjenim njemu identičnome, granica se zaustavlja. Svo troje glumaca izvrsno je odigralo svoje uloge, a iznimno je uspjelo održavanje napetosti kroz čitavo trajanje predstave budući da sam tekst konstantno nudi potpunu argumentaciju svakog novog mogućeg razrješenja situacije, što je lako moglo dovesti do zamora pri izvedbi.

    Sigurnost Gorana Markovića na sceni i vještina koncentracije – on gotovo nikako ne izlazi iz uloge, njegova je konstanta, što onima koji se nađu s njim na sceni znatno olakšava posao. Proživljeno i s dozom empatije odglumio je Dannyja, stvorivši lik koji je u svakom trenutku duboko povezan s istinom u sebi. Ana Marija Veselčić bila je uvjerljiva, većinu vremena održava puls izvedbe i jako se dobro snašla. Uzbudljivo je gledati njezin potencijal u kompleksnoj ulozi mlade žene. Izvrsna je i interpretacija Stipe Radoje; dosljedno je i snažno igrao Liama, uspješno manevrirajući čitavim spektrom emocija i stanja kroz koja lik prolazi. Scene nasilja – koje su u kazalištu gotovo redovito kada se igraju u realističkoj maniri potpuno promašene i zbog glumačke nemoći i zbog nespremnosti režije da uistinu prikaže sirovu prirodu nasilja, Radoja je izveo iznimno uvjerljivo, precizno, iskreno i grandiozno, potpuno u ulozi, da ostaje dojam da je to što gledamo na sceni istina, baš kao što bi bila da gledamo performans.



    Eksplicitno, čak potencirano prikazivanje strasti, žudnje, patnje, nesigurnosti i nasilja na sceni šokira i budi znatiželju. Redateljeva odluka za izrazito realističan način prikazivanja, iako je, čini se, jedini izbor za ovu dramu, uistinu iznenađuje, budući da smo navikli na određeni repertoar emocija i stanja u kvantitativnom i kvalitativnom smislu. Kazalište koje smo vidjeli, na vizualnom planu približava se estetici bliskoj narativnim formama koje gledamo na ekranima, a na izražajnom oponaša i naslanja se na neke postavke utemeljene u teatru krvi i sperme. Novi realistički izričaj zadržava tradiciju osvjetljavanja velikih, društveno važnih pitanja kroz dramski dijalog te ih ovaj put plasira gledatelju kroz uzbudljivu dinamiku trilera. Poznate i bliske vizualne i formalne odrednice predstave suvremenog gledatelja nemjerljivo snažnije uvlače u sadržaj drame, u poistovjećivanje s likovima i samim time povećavaju mogućnost katarze. Danny je vrlo nalik tragičnom junaku – on je nositelj moralnih vrijednosti, a blizak je prosječnom gledatelju po osjećaju vlastite neadekvatnosti, čime potiče osjećaj krivnje u njemu. On, jedini zastupnik (uzvišenih) društvenih vrijednosti, stoji uz bok nositelju društvene devijacije – izopačenom, nekontroliranom Liamu i postaje njegov pomoćnik u zločinu.

    Dramom Obitelj Denis Kelly priključuje se tezi o slomu društva, te jasno progovara: obitelj nije, jer to zbog svoje krhke anatomije ne može biti, nositelj društva.

    © Marina Barun, KAZALIŠTE.hr, 23. travnja 2019.
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji