Rađanje kazališta iz duha zajedništva

Višnja Kačić Rogošić: Skupno osmišljeno kazalište, Hrvatski centar ITI

• Skupno osmišljeno kazalište oblik je teatra u kojem je autor djela, predstave, kolektiv u kojem je dokinuta tradicionalna podjela na autore, izvođače i ostale suradnike. Sintagma je, vidljivo je već iz (pokušaja) definicije, bliska drugoj, kolektivnoj kreaciji, a koja je pak prijevod one collective creation, création collective, devised theatre i ranijoj inačici, skupno izmišljeno kazalište. Autorica ovih dviju hrvatskih sintagmi, bitno obilježenih pojmom skupno, što će reći kolektivno, zajedničko, jest Višnja Kačić Rogošić - članica Katedre za teatrologiju Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. One su rezultat višegodišnjeg bavljenja ovim kazališnim praksama, njihovim teorijskim modelima i praktičnim realizacijama te hrvatskim primjerima kazališnih skupina čije je stvaranje posjedovalo (ili još uvijek ima) neki element skupnog osmišljavanja. Rad je sabran u knjizi Skupno osmišljeno kazalište u izdanju Hrvatskog centra ITI,  nastaloj na podlozi autoričine doktorske disertacije.

  Podnaslov knjige - Opće značajke i hrvatski primjeri, sadržajno je opisuje. Kolektivna kreacija, skupno osmišljavanje i kazalište u okviru kojega takav sustav mišljenja i stvaranja teatarskog djela postaje dominantan, kako to prikazuje prvi dio knjige (nakon uvodnog postavljanja problema i bavljenja definicijama, odnosno izborom najprikladnije sintagme za predmet istraživanja), postoji već najmanje četrdesetak, a i više godina. U tom je vremenu doživljavao razdoblja snažnije afirmacije i kriza, pokušaje teorijskih uopćavanja i teatroloških razmatranja, no ostao je uvijek prisutan, preživjevši uvijek potencijalno okrutan test vremena, u različitim formama i oblicima, u praksi brojnih kazališnih skupina. Bez jedinstvenog modela, s obzirom na nastanak u okviru živih, umjetničkih zajednica čije je stvaranje težilo dokidanju tradicionalnih obrazaca obilježenih jasnom podjelom zadataka unutar procesa rada na djelu performativnih obilježja, u korpusu skupno osmišljenog kazališta ipak je moguće detektirati određene opće značajke odnosa prema izvedbenoj zajednici, prostoru, publici ili procesu i, u konačnici, okruženju pogodnom za nastanak i potvrđivanje stvaralačkih formi obilježenih nekom komponentom kolektivne kreacije.
  
  Prvi dio, dakle, donosi niz teorijskih modela, općih značajki skupno osmišljenog kazališta u vremenu njegova nastanka i formiranja (šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća), barem kao osviještene umjetničke prakse u opreci prema dotad postojećim modelima prisutnima u kazališnom stvaralačkom procesu, postavljajući ga time - koliko je to moguće, kao model stvaranja. Čini to kroz stalno podastiranje primjera uz odgovarajuća teorijska uopćavanja, čime se postiže zaokružena studija, ali i postavlja uvod u drugi dio knjige.

  Drugi dio čine dvije studije slučaja, reprezentativnih primjera kazališnih kolektiva koji su djelovali u okvirima hrvatskog kazališta u vrijeme formiranja skupno osmišljenog kazališta kao distinktivne teatarske prakse, a u svojem su se stvaranju služili nekim postupcima iz repertoara skupnog osmišljavanja i ostvarivanja vlastitih umjetničkih radova. To su, dakako, Kazališna radionica Pozdravi i Kugla glumište, koji se razmatraju primjenom prethodno postavljenih teorijskih modela, uz mnoštvo podataka i popratne fotografske blokove.

  Nakon razmatranja ovih fenomena prema kojima, ipak, ma koliko bili utjecajni, postoji vremenski (i prostorni) odmak, okreće se poglavlju naslovljenom Skupno osmišljeno kazalište danas. Točnije, od osamdesetih godina dvadesetog stoljeća i stanovitog redefiniranja, a svakako inoviranja i traženja novih mogućnosti i metoda u okviru skupnog osmišljavanja, do tada potvrđenog kao umjetničke prakse. I opet, iza teorijskog poglavlja (u kojem nije moguće izbjeći referiranje i na pojedine, konkretne primjere koji su dali povoda za teorijsko uopćavanje), nalaze se dvije studije slučaja na hrvatskim primjerima. Bobo Jelčić i Nataša Rajković te njihovo djelovanje podloga su prve, dok se druga bavi Bacačima sjenki i Borisom Bakalom kao dominantnom osobom ove dugotrajne skupine - umjetnicima koji djeluju i u vrijeme pisanja i izdavanja ove knjige, možda u ponešto drugačijim okolnostima ili okvirima, no nastavljajući u svom radu koristiti postupke koji bi se mogli svrstati u skupno osmišljavanje. I ovi su prikazi popraćeni blokovima fotografija i reprodukcija materijala koji su pratili pojedine predstave. Knjiga završava kratkim poglavljem O načinu, prikazom metode istraživanja, nakon koje slijedi pogovor naslovljen Rađanje kazališta iz duha zajedništva akademika Borisa Senkera.

  Knjiga je, ponajprije, teatrološka studija fenomena nazvanog skupno osmišljeno kazalište. A onda i zanimljiva, a svakako dokumentarno bogata obrada pojedinih kazališnih skupina koje su u hrvatskom kazalištu koristile postupke skupnog osmišljavanja i tako se uvrstile u niz koji ovu praksu održava aktivnim i relevantnim načinom oblikovanja kazališta do danas, u najširem smislu.

  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 12. travnja 2019.

Piše: