Posljedice jasnog stava
Feljton Kazalište u ratu: Neprikosnovena piščeva inspiracija, ali samo ako je u trendu (2. dio)
-
Trendu se sve može prilagoditi – i vlastito sjećanje i osjećaj. Kako kaže Kurspahić da je u vrijeme pada Vukovara imao dvanaest godina, ali se sjeća četničkih hordi kako divljaju po Vukovaru i straha od daljeg rata. Međutim, dok je krenuo raditi predstavu, više ga nije vodio taj istiniti vlastiti osjećaj ili potreba za istinom nego je i njega i kazalište vodio trend hrvatske krivice do te mjere da mu je bio „štos” pokazati pad Zagreba kao pad Hitlerova Berlina. O redateljskim inspiracijama Frljićevih predstava trenda hrvatske krivice dosta sam napisala i očito su posljedica jednog jasnog stava, a ne inspiracije. Jer nam taj stav doslovno viče sa scene i ljutito govori u novinama.Kako se inspiracija prilagođava trendovima i narudžbama, najbolji je primjer spomenuti Davor Špišić koji je kao ratni reporter svjedočio što je u ratu neprijatelj napravio Slavoniji i o tome pisao kolumne u Glasu Slavonije, objavljene u knjizi Svlačenje smrada, a na temelju kojih je nastala predstava Dobrodošli u rat 1992. Kad sam ga, radeći Antologiju ratne drame, zamolila da stavimo jasne toponime gdje se drama događa, on je kategorički odbio jer da bi time ograničio doživljaj tragedije u drugih ljudi, koji su proživljavali tragediju na drugim mjestima. Odbio je to čak staviti u predstavu 1992., oko čega se sukobljavao i s glumcima i redateljem, što je i zapisao u knjizi Svlačenje smrada. Opet se koljemo M. Ž. (Milan Živković, redatelj predstave, op. S. N.) i ja. Sukob oko faktografije. On i glumci dvoje o tome treba li ugraditi topose. Barem Vukovara, Osijeka. Bludim nad tekstom i vidim: bliži su izboru postojećih toposa. Protivan sam. Tvrdoglav? Dosad i sam lutah između. Ipak, pregrizao sam sve dvojbe. Ne želim faktografiju. Pakao koji gmiže unutar teksta i kojeg išćemo unutar buduće predstave mora imati referencu i u najmanjem kaosu (ima li uopće minoriziranog Pakla?) svakog gledatelja. Svakog sudionika u našem izričaju. Sada znam, prokleto znam, da hijerarhijska djelidba straha ne postoji. Užas je Vukovarskog kremiranja zasigurno najbolniji, točno mjeriv u tisućama granatnih ožiljaka. No, onaj jedan silazak podrumskome ključanju kojeg oćutješe nesigurne noge pri prvoj uzbuni u Zagrebu jest za to biće najogavniji prastrah kojeg je ono spoznalo u svom životu. Za doživljajnost tog unutarnjeg masakra posve je nevažno da je Zagreb ostao djevičanski čist od rušenja. Budući da sam u Antologiji stavljala vrijeme i mjesto radnje za sve drame, na moje silno inzistiranje dopustio mi je samo da stavim mjesto radnje: Hrvatska. Iako se ne slažem s tim stavom jer mislim da je upravo konkretni lokalitet ono što daje kopču na koju se može privezati i nešto moje osobno i nešto generalno, poštivala sam autorovu želju.
Paralelno s objavom Antologije (krajem 2011.) imao je probe u Gavelli za spomenutu dramu o ratu u Slavoniji Crne oči (premijera 18. 2. 2012.). Dvadeset godina nakon Dobrodošlih više nije vrijedilo izbjegavanje toponima ili nedefiniranje žrtve i napadača. U to se vrijeme već nosio trend jasne hrvatske krivice na sceni. Tek kad sam predstavu vidjela, shvatila sam što je značilo da je tekst napisao po narudžbi, te da je Špišić prilagodio i svoju inspiraciju i istinu onome što se „nosi”.Ako im ne odgovara autorova istinita inspiracija, redatelji je – promijene. Redateljica Biljana Čakić Veselić za ratni film koji je planirala snimiti uzela je zbirku ratnih novela o doživljajima prevoditeljice u ratnoj Slavoniji Frezije i još ponešto (Osijek, 2007.) Lydije Scheuermann Hodak i zamolila autoricu da joj bude scenaristica. Autorica joj se odlično uklopila u moguće brendiranje filma jer je žena za vrijeme rata bila u Osijeku i doista je radila kao prevoditeljica, a sve su te priče istinite i napisane iz njezina iskustva. Kad je ideja za scenarij prošla na ministarstvu, redateljica je odlučila sve promijeniti! Od finih, toplih, emotivnih priča o ljudskosti i neljudskosti u Slavoniji tijekom rata redateljica je napravila film Korak po korak, kako kaže Božidar Trkulja, filmski kritičar: karikaturalni film o Domovinskom ratu. Film je propao u Puli, a Trkulja smatra da je razlog: Mlitava i nemušta režija pomiješana s upornim ponavljanjem motiva pohote usmjerene na žene, a posebice glavnu junakinju, postaje na koncu iritantan. Od finih i nježnih, toplih priča nastao je film o „pohoti prema ženi”, čitaj: razni spolni više-manje nasilni činovi eksplicitno prikazani na ekranu.
© Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 1. travnja 2019.
Odnos prema slici rata i istini isti je i u umjetničkoj glavnoj struji Bosne i Hercegovine. Srpski film o okupiranom Sarajevu Top je bio vreo snimljen je 2015. Autori su ga najavljivali kao antiratni film koji prati sudbinu jednog dječaka, dakle govori o žrtvi. No govorio je o vrlo odabranoj žrtvi: zločinima Armije BiH nad Srbima u gradu! U filmu su brojni glumci odbili glumiti. Zlatko Topčić rekao je da su i njega zvali da bude suscenarist, ali je, unatoč lijepom ponuđenom honoraru, odbio kad je pročitao scenarij i vidio o čemu govori. U privatnom razgovoru mi je rekao: Sve samo silovanja, zlo, nasilje u okupiranom Sarajevu, sve neke zvijeri hodaju…, kaže Topčić, ne znam možeš li vjerovati, ali mi koji smo ostali – to je bio poseban život ovdje u Sarajevu. Mi smo sve dijelili, jedni druge čuvali… to je bilo nešto…, i shvatim da se ne usudi izreći: to je bilo nešto dobro i plemenito među tim ljudima u vrijeme najvećeg zla… To je bilo, kako Mojaš kaže, vrijeme od anđela. No takva, istinita slika nije ni u političkom, ni u umjetničkom trendu. Spomenuti film o okupiranom Sarajevu napravili su ljudi koji u njemu nisu bili i koji mogu mirno lagati o tom vremenu. Napraviti nešto trendovski, tipa svi smo mi zvijeri, odvažne kritike društva, istine itd. i time zapravo umanjiti žrtve bosanske strane, a onda lijepo putovati po festivalima sa svojom antiratnom melodramom kako film žanrovski definira hrvatska Wikipedia.
Piše:

Nikčević