Atraktivna predstava popularnog predloška

GK Komedija: Tim Rice – Andrew Lloyd Webber Jesus Christ Superstar, red. Dinko Appelt

• 
  
  Pasionski događaji, Isusova muka i smrt na križu, jedan su od zasigurno najvažnijih, definirajućih narativa zapadne, kršćanstvom prožete umjetnosti. Kazalište, poznato je iz njegove povijesti, kroz tradiciju pasionske drame, prikazanja, ali i brojnih kanonskih pa i suvremenih dramskih tekstova koji se referiraju ili upotrebljavaju motive čije se izvorište može prepoznati u životu i smrti Isusa Krista, iznova se potvrđuje kao umjetnička djelatnost kojoj je pasionska tema važna. Ipak se najčešće, bez obzira na vrijednosni pogled, polazi od nadnaravnog, teološkog karaktera ovih događaja, neovisno o tome kritizira li se on ili afirmira.
  
  Rock-opera Jesus Christ Superstar Tima Ricea i Andrewa Lloyda Webera preokreće taj pristup te se, kako su autori više puta izjavljivali odgovarajući na kontroverze koje je njihovo djelo izazivalo od kada je napisano 1970., a ponegdje izaziva i danas, usmjerava prvenstveno na dramsku stranu priče. Vješto se koristeći tim obratom i prikazujući svima poznatu priču s kojom se povezuje uzvišeni i nadnaravni sentiment mnogo bližIm mehanizmima djelovanja ljudske svakodnevice, uz pristupačnu glazbu i bogatu produkciju koja redovito prati postave ove rock-opere, Jesus Christ Superstar postao je (i ostao do danas) djelo koje se stalno nalazi na repertoarima kazališta u najrazličitijim kulturnim kontekstima. Pravi je klasik žanra, ali i primjer globalizacijskog učinka brodvejskog kazališta povezanog sa šoubiznisom. Negdje na tim odrednicama, Jesus Christ Superstar postavljen je i u zagrebačkoj Komediji, u režiji Damira Lončara i pod dirigentskim vodstvom Dinka Appelta (ovaj se osvrt odnosi na izvedbu 27. ožujka 2018.).

  
  
  Dramska radnja je uvelike poznata. Isusova muka i smrt, evanđeoskim slijedom pripovijedanja, predložak su koji rock-opera uvelike slijedi. No, u njemu provodi obrat perspektive. Posebice u liku Jude, koji je mnogo manje jasno određen kao izdajica i korumpirani apostol, izdajica Isusa židovskom vijeću za nešto novca. Naprotiv, Juda je možda i lik koji se ponajviše opire izdaji u koju bude uvučen. I sve je to, kao i paralele prema suvremenim obrascima ponašanja u kojima se rijetko može odijeliti pozitivne od negativnih jasnom linijom razgraničenja, poznato zbog kultnog statusa i trajne recepcije koju djelo uživa. Komedijina produkcija u dijelu praćenja priče kako je poznata iz evanđelja i s naglascima koje su zamislili libretist Rice i skladatelj Weber, uvelike je vjerna i dosljedna. Što omogućuje koncentriranost predstave, koja ne traje predugo (oko dva sata s pauzom), ne gubi se u nepotrebnim scenama i uspijeva osigurati praćenje bez pretjeranog zamora, unatoč ponekoj repetitivnosti u prvom činu, osobito u ponavljajućim scenama Isusovog susreta s narodom.
  
  Na razini priče, sve na sceni funkcionira, i zahvaljujući poznatom narativu, ali i elementima glazbe i dinamične mizanscene, obilježene stalnim koreografiranim izmjenama prizora (koreograf Leo Mujić). Promatrana izvan konteksta dinamike koju pružaju događanjima na sceni i dobrom praćenju glazbe, koreografska rješenja ne donose ništa osobito zanimljivo ili kreativno, čak se i ponavljaju i sastoje od varijacija, ali funkcioniraju kao cjelina koja, zajedno s poznatom dramskom radnjom prikazanom bez mnogo okolišanja i nepotrebnih rukavaca ili komentara zbivanja, čini Jesus Christ Superstar predstavom bez mnogo viška i posljedične gledateljske dosade i zamora. Jesus Christ Superstar, dakle, nije dosadna predstava nego omogućuje gledateljima zabavu, istovremeno ih upućujući na relativizaciju definiranja dobrih i loših karaktera. I sve je to uvelike poznato i zadano uspješnicom s brodvejske scene, kako se izvodi svugdje u svijetu. Komedija svojom produkcijom u ovom smislu nije napravila ništa loše ili nefunkcionalno - upravo suprotno; predstava se doima atraktivnom i gledateljski i slušateljski, ali nedostaci se pojavljuju u onim segmentima u kojima se možda i najviše mogla izraziti kreativnost.

  

  Scenografija, koju uglavnom jednostavnim rješenjima usmjerenima na podcrtavanje pojedinih likova u njima okrenutim prizorima prati i scensko svjetlo (autor oba ova elementa scene je Ivo Knezović), ne mijenja se tijekom cijele predstave, do završnog prizora razapinjanja. A sastoji se od stiliziranih zidova i portala jeruzalemskih. Pomaknuta u dubinu scene, kako bi se ostavilo prostora za velik broj koreografiranih izvođača na sceni, iako funkcionalna (likovi se veru po njoj), zapravo djeluje nekako isprano. I ispražnjeno od sadržaja, stvaranja vizuala koji u tom važnom segmentu koji u okvirima predloškom uvelike zadane produkcije, može činiti razliku. Slično je i s video-projekcijama, čija je uloga sugerirati izmjenu dana i noći, što čine naivno, gotovo banalno. Kostimi Mirjane Zagorec eklektični su u rezultatima. U prvom činu tako dominiraju kontrasti - sivo (u odjeći naroda i apostola) i bijelo (kostim Isusa), što ima jasan smisao na temeljnoj razini, i zapravo slijedi ikonografsko prikazivanje poznato iz brojnih prikaza Isusa okruženog učenicima. Ali se brzo iscrpljuje i vizualno stapa s blijedom scenografskom pozadinom.
  
  Pojavljivanje Ane, Kajfe i ostalih članova Židovskog vijeća, u crnim kostimima i predimenzioniranim kapama, skreće u (pogođenu) karikaturu, dok se u drugom činu karikiranje kostimima nastavlja u sceni dolaska Isusa pred Heroda. Vizualno predstava u konačnici ne djeluje osobito zanimljivo ni atraktivno, što se u djelu sadržajno i formalno oslonjenom na (ironiziranje) spektakla, pokazuje kao nedostatak, jer blijeda vizualnost ničim ne odaje dojam komentara. Ponešto se dojam neatraktivne likovnosti predstave mijenja tek u završnim scenama, kada je razapinjanje obilježeno svjetlom podcrtanim, zanimljivim načinom na koji se križ podiže i pridonosi dramskoj situaciji.

  
  
  Ansambl predstave čine tri podjele, a alternacije nisu unaprijed poznate. Stoga gledatelj unaprijed (osim ako nema neke nejavne informacije) ne zna tko će nastupiti u kojoj ulozi. Na viđenoj je izvedbi Isusa tumačio Đani Stipaničev, pjevački precizno, glumački ponešto manje izražajno, ali korektno. Juda Noe Rupčića, zapravo uvelike središnji lik ove rock-opere, u prvom je djelu, osobito pjevački, loše funkcionirao, popravljajući se prema kraju izvedbe. Mariju Magdalenu Vanda Winter odigrala je ponešto suzdržano, no ipak emotivno u scenama susreta s Isusom. Heroda je Dražen Čuček oblikovao u očito namjernoj karikaturi, s jasnim referencama na suvremeni populizam i politički kič. Još treba spomenuti i Anu (prema evanđeljima, tasta velikog svećenika Kajfe i člana Židovskog vijeća) Davora Lovrinića, čija uloga odlično funkcionira u pomaknutosti i karikaturi pokreta, čime postaje najzabavnija kreacija predstave. Jesus Christ Superstar u Komediji izvodi se u potpunosti na engleskom, u izvorniku, uz koji je ipak (bez obzira na suvremeni status engleskog kao općerazumljivog jezika) trebalo projicirati prijevod, čega u ovoj produkciji nema.

  Komedija je s rock-operom Jesus Christ Superstar dobila još jednu predstavu koja će atraktivnošću, popularnošću predloška i dokazanim glazbenim uspješnicama, vjerojatno puniti gledalište. Šteta što se nije uspjela ostvariti produkcija koja bi ponešto odskočila od srednje struje postavljanja ove rock-opere kako ju je (često i atraktivnije) moguće vidjeti drugdje.

  
  
  Dirigent: Dinko Appelt
  Redatelj: Damir Lončar
  Scenograf i oblikovatelj svjetla: Ivo Knezović
  Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
  Koreograf: Leo Mujić

  Glume: Đani Stipaničev, Filip Hozjak, Neven Stipčić, Ervin Baučić, Fabijan Pavao Medvešek, Noa Rupčić, Renata Sabljak, Vanda Winter, Dražen Bratulić, Igor Drvenkar, Adalbert Turner, Siniša Štork, Davor Lovrinić, Danilo Stankić, Jaques Houdek, Dražen Čuček, Vjekoslav Vostrel, Dino Antonić, John Gečević

   
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 1. travnja 2019.

Piše: