Trend krivnje

Feljton Kazalište u ratu: Kritika društva kao odgovornost umjetnika, ali samo jedna strana

• 
  
  O važnosti kritike društva vrlo jasno govore sami umjetnici. Matišić vrlo suvislo i točno kaže: Vjerujem da ne želimo biti kao oni koji tvrde da se, na primjer, Srebrenica nije dogodila. Samo narod koji se može suočiti s vlastitim pogreškama može biti slobodan.  Osim za zdravlje društva kritika istog potrebna je i za zdravlje pojedinca, kako Frljić kaže o radu na predstavi Aleksandra Zec: Ovaj projekt nije za njih samo kazalište nego i prilika da se potvrde kao odgovorni građani.  Kazališni ljudi iz tih projekata imali su osjećaj da doista rade nešto teško, ali dobro i potrebno: Teško je jer ovo nije fikcija, ovo se dogodilo, kažu glumci... ponosna sam što sam u ovom projektu. Čini me boljom osobom.

  Kritika društva s pravom se prihvaća kao važna funkcija umjetnosti, a umjetnike se u javnosti silno pohvaljuje za umjetničku hrabrost jer se pretpostavljalo da se većina ljudi ne može suočiti s vlastitim grijesima. Da je to suočavanje doista važno, zna i religija i psihologija, ali i svaki čovjek iz vlastitog iskustva rješavanja problema.

  Mediji su to naglašavali pa su Sinovi umiru prvi Mate Matišića: beskompromisan i provokativan komentar hrvatske zbilje. (...) Na prvi pogled možda bezobzirno ali tako nužno i bez zadrške, Matišić maestralno progovara o svemu što se ne usuđujemo izustiti.  A prije režiranja drame Ničiji sin Vinko Brešan kaže: Matišić je jedini autor mlađe /srednje generacije čiji vas tekstovi mogu uznemiriti... Matišić kao pisac duboko prodire u današnjicu i bavi se onim što nas se apsolutno tiče. Ovim sada i u ovom trenutku.  ili Jedan od rijetkih hrvatskih dramskih autora koji se usuđuje uhvatiti u koštac s našom zbiljom, rastaviti je do najbolnijih momenata i iskreno ih iznijeti pred svoju publiku, bez dodatnih uljepšavanja. Njegovi komadi kao da vrište: da, ovo je naša stvarnost i svi smo odgovorni dio nje, koliko god to željeli prihvatiti ili ne.  

  
  
  To sve zvuči točno i potrebno. Ne samo mediji ili kazališni stručnjaci nego i većina ljudi smatra da kazalište treba biti mjesto na kojem će se propitivati problemi, što će nam pomoći u rješavanju istih, da umjetnost može i treba pomoći društvu da ozdravi. Problem je što je ova linija hrvatske krivice uzimala i argument istine i argument važnosti kritike društva samo parcijalno, onoliko koliko im se uklapalo u trend. Zato su uzimali istinu kao zaštitu, ali i dodavali ili izvrtali kako im je trebalo.

  To su radili zato što trend hrvatske krivnje nije bio zainteresiran za cijelu istinu nego samo na jedan mali, strogo izabrani dio. Naime, žrtava je bilo na obje strane. Žrtve je strašno uspoređivati brojem jer je svaka žrtva tragična sama za sebe, bol je jedinstvena, osobna i duboka, ali u ovom ratu statistika je vrlo jasna. Ako se doista želimo baviti traumama, žrtvama, krivicom i istinom – morale bi doći na red i hrvatske žrtve jer je njih statistički bilo više. Pa je onda statistički i krivnje bilo više na drugoj strani. Dakle, ako se želi čistiti društvo od krivnje, moraju se očistiti i oni koji su nas napali. Međutim, gledajući našu umjetnost glavne struje, od „njihovih” žrtava napravili smo umjetnička djela, a od „naših” brojeve u statistici koja se stalno dovodi u pitanje, poništava ili vrijeđa. O hrvatskim žrtvama kod nas nije pristojno govoriti u intelektualnim i umjetničkim krugovima jer je to „nacionalistički govor i poticanje na osvetu” ili kulturna rekonkvista  kako kaže Jurica Pavičić. Za drugu stranu ne vrijedi argument čišćenja grijeha i važnosti istine. Naprotiv, prikazi „njihovih” žrtava jesu „hrabar govor o krivnji društva”.

  Upravo je zato bila tako snažna reakcija na predstavu Aleksandra Zec. Udruge branitelja su protestirale, ali tako da su nosile transparente s brojevima žrtava hrvatske djece i sa slikama ubijene i nestale djece za vrijeme rata iz Vukovara, a imena djece spominjali su i neki mediji.  Sve to nije bilo upereno protiv Aleksandre Zec ili umanjivalo zločin koji je počinjen nad njom, to je bio odraz osjećaja frustracije što i naše žrtve nikad nisu uspjele doći na tu scenu HNK-a Rijeka ili nekog drugog HNK-a. A svaki braniteljski grijeh jest. To je bila frustracija da je 402  ubijene hrvatske djece broj  i da nemaju pravo ni na ime izgovoreno sa scene.

  
  
  Frljić je kao moto predstave navodio: U toj predstavi ime Aleksandre Zec stoji za svako dijete u bilo kojem dijelu svijeta koje je ubijeno u ime bilo kakvog državnog projekta.  i javno govorio da je to predstava o civilnim žrtvama rata. U njoj se ne bavimo nacionalnim predznacima žrtava. Predstava jest o Aleksandri Zec ali je posvećena svoj djeci koja su stradala u ratu u Hrvatskoj i u svijetu. 

  Darko Gašparović nakon gledanja predstave komentira: Sve je to točno i lijepo rečeno ali ima tu jedno ali. Dok se ustrajno i pasionirano bavi hrvatskim zločinima u davnim i nedavnim ratovima, nikad i nigdje, osim kad citira svoje protivnike, nije se Frljić spomenuo hrvatskih žrtava srpske agresije koja je svojom bezumnom mržnjom prouzročila bezbrojne žrtve u hrvatskom narodu, i to u vlastitoj domovini. Ne radi se o traženju ekvidistance nego istine, jer bez toga ostaje nepotpunom dakle poluistinom.

  Što je najbolje, Frljić zna za istinu, kao i podatak koliko je hrvatske djece poginulo i to stavlja u predstavu, kako opisuje Darko Gašparović: Nakon kraće ukočene šutnje glumica koja igra kćer (Aleksandru Zec, op. S. N.) furiozno se obrati gledateljima koristeći citate Frljićevih protivnika pri čemu svoj govor, kako je to već uobičajeno u suvremenom teatru, začinje sočnim psovkama: Što ste došli gledati? Aleksandru Zec? Je li? A što je četiri stotine hrvatske djece koje su pobili srpski agresori? Tko će o njima napraviti predstavu? Mi smo svi hrvatska govna jer šutimo!  
  
  Dok je smrt Aleksandre u predstavi izazivala suosjećanje i krivicu roda hrvatskoga, sva hrvatska ubijena djeca „začinjena” su sočnim psovkama kako je to uobičajeno u suvremenom teatru, ali i ponovnom uvredom roda hrvatskoga! Dakle, ipak se bavio isključivo nacionalnim predznacima i jasnom označavanjem samo hrvatske krivnje. Zato unatoč brojnim poklicima o krivnji svih nas, nije nikada točno rekao što bi trebalo napraviti da se jednom to završi. Naime, ideja grijeha/zločina/krivnje ima dimenziju i priznavanja grijeha, pokajanja i kazne nakon toga.  Onda može doći do završetka, do pročišćenja ili katarze.
  
  
  
  U slučaju hrvatske krivice na kazališnim scenama to nije moguće. Oni koji su počinili zlodjelo u Lori su procesuirani, obitelji Zec isplaćena odšteta od 1,5 milijuna kuna, čime su dobili i moralnu zadovoljštinu da im je jedna država priznala svoju krivnju, a Haški sud oslobodio je generala Antu Gotovinu (i drugu dvojicu generala koji su zajedno s njim bili optuženu za Oluju) krivnje za ratni zločin nad civilima. No sve što se u zemlji poduzelo da se ti zločini kazne u tim se predstavama smatra nedostatnim. Predstave su „pojačavale” istinu zahtjevima za nekim hitnim i sveopćim djelovanjem, a optužba upućena zauvijek i svima jer je to djelovanje izostalo.

  Tako da Aleksandra Zec nije napravljena zbog pročišćenja društva, ona je napravljena iz ideje nametanja kolektivne krivice  uzimajući pars pro toto, jedan primjer zločina u Hrvatskoj kao dokaz da su svi Hrvati zločinci, a zemlja fašistička tvorevina. Kako kaže Gašparović da Frljić: Zlouporabi pojedinačni slučaj u svrhu ideološke promidžbe koja cilja ocrniti i oklevetati cijeli domovinski rat i prikazati cijeli projekt stvaranja hrvatske države zločinačkim. 

  U tome je bio problem s ovim predstavama koje su proklamirale važnost kritike društva.

   © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 25. ožujka 2019.

Piše: