Podvaljena fikcija

Feljton Kazalište u ratu: Istina je dostupna, ali nas zapravo ne zanima (2. dio)

• 
  
  Damir Plavšić, veterinar i sudionik Domovinskog rata (inače čovjek koji je uništio prvi tenk u Vukovaru) te preživjeli zarobljenik triju srpskih logora, i Damir Markuš Kutina, preživjeli vukovarski branitelj, postavili su autorski projekt: Braniteljski glazbeno-scenski spektakl Bitka za Vukovar  u kojem pokušavaju ne samo reći što se dogodilo nego i poslati poruku nade, smisla žrtava, važnosti oprosta ali i poštivanja žrtava, istaknuti neke od heroja.  Mario Filipi, također branitelj, napisao je i postavio na scenu monodramu Kako glumiti normalnog čovjeka (režija Boris Svrtan, organizacija Kulturno-športska braniteljska udruga, praizvedba u maloj Dvorani Lisinski, 15. 2. 2018.).     

  Sve su to sudionici, svjedoci, sve o Vukovaru – ali nema budničarenja, nema strančarenja, nema mržnje, nema poziva na osvetu! Sve s osjećajem smisla života unatoč svim strahotama koje su osobno prošli (Mario Filipi stopostotni je invalid, s protezama umjesto lijeve ruke i desne noge, koji pjeva i šali se na račun vlastitih problema), sve napisano iz potrebe oprosta koji oslobađa zarobljenosti u doživljenoj rani, i što je dublja rana bila, to je jači osjećaj prisutnosti Boga i nužnosti oprosta. Ali sve jasno govore tko je napadao, a tko je bio žrtva jer su autori to proživjeli. Pa nas to ne zanima u javnosti, to su i amaterske produkcija pa se „ne računaju”, ne „nosi se” taj osjećaj smisla života, a i ne želimo tu krivicu i te žrtve, nego nešto drugo....

  Ako samo malo proširimo temu s Vukovara na ratište u istočnoj Slavoniji, možemo zaviriti u spominjane knjige Gorana o slavonskom ratnom pismu. On je napravio antologiju, a na petsto stranica više od stotinu zapisa (dnevnici, novinski tekstovi, razni literarni žanrovi), onoga što su svjedoci pisali u Slavoniji za vrijeme rata.  Svjedoci. Bio je to književni odgovor pisma na rat – kultura, umjetnost, masmediji – to se miješalo u jedan žanrovski sustav dokumentarističke proze,  a uz pomoć tih zapisa mogu se slijediti njegove faze – privremeni početak rata, otvoreni početak rata, širenje, trajanje.  Ako je koga zanimalo kako je doista bilo u istočnoj Slavoniji za vrijeme rata, Lydia Scheuermann Hodak napisala je odličan roman Zmija oko vrata (prvo izdanje AGM, Zagreb, 1999.) u dva nastavka prema vlastitim doživljajima iz Osijeka, Marijan Gubina roman 260 dana (vlastita naklada, Osijek, 2011.) o iskustvu boravka njegove obitelji u logoru koji su četnici napravili od njihova vlastita sela Dalja. Po tome je romanu nastala i uspješna predstava u HNK-u Osijek 2014. Pa ako je nekog zanimala istina...

  
  
  Pritom ovo što navodim nije sve što je o tom vremenu pisano u književnosti nego samo izbor i to izbor vezan uz istočnu Slavoniju i Vukovar. U teorijsku i povijesnu literaturu o tom vremenu, te dokumente i transkripte razgovora s predsjednikom države koji su također dostupni, neću ni ulaziti jer je to jedno ogromno područje.  Za pravo istraživanje. Sve je to uzalud.

  Ni kazalište, ni Kurspahića nije zanimala istina. Uzeli su mamac Vukovara i nakon svih istraživanja – podvalili fikciju, a zapravo laž. Kurspahić  je pokazao pad Zagreba koji se nije dogodio, ali u realnom okruženju Zagreba tog vremena – pravim ljudima koji su dovedeni na scenu i poistovjećeni s Hitlerom i njegovim štabom. Što će o tom vremenu misliti oni koji tu informaciju pronađu nakon deset godina, a imaju u sebi, isto kao i oni seljaci u partizanima, ideju kazališta kao istine na sceni? Odnos prema istini u ovom trendu doista je bio u funkciji trenda. Stavit ćemo na scenu sve postojeće grijehe, ali ćemo ih bez problema i izmisliti kad nam treba. To ćemo onda nazvati „umjetničkom slobodom” ili pak uspjelom provokacijom  kako je rekao Tomislav Čadež u kritici u Jutarnjem listu nakon premijere Pada. Ne čudi takav zaključak jer se u programu Pada nakon svih onih dokazivanja istinitosti Kurspahić u tekstu koji se zove „Propitivanje društvenih i povijesnih istinitosti” pri kraju ogradio od istine jer se ne trudi biti dokumentarnim već kazališnim.
  
  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 25. ožujka 2019.

   

Piše: